Telepatija je navodni utjecaj duha A na duh V, neovisno od običnih pet osjetila. U običnom životu da bi A znao što odsutni V radi, potrebno je da od njega dobije vijest putem: pošte, telefona, radija, i sl. ili vidjeti nekog, koji ga je tek video. Ali u slučajevima telepatije A može doznati što V radi ne pomoću pobrojanih načina općenja, već neposredno, bez ikakvih pomoći sa strane. Tada duh V utječe na duh A, ili drugim riječima, predaja misli se vrši tako, da se misao V objektivira u mozgu A, te ovaj prima halucinatorne formu, Ako uzmemo primjer, da V umire – on se na samrtnom času sjeća A, koji mu je najbolji prijatelj. Sve su njegove misli na samrtnom odru koncentrirane na A, kod koga se tada javlja halucinacija: A vidi V ili čuje njegov glas!
O tome kako je mogao umirući V utjecati na A, današnja znanost se često poziva na moždanu emisiju, indukcijsku struju, sličnu električnoj; Eternu vibraciju, koja iz jednog mozga dolazi do drugog. Pobornici telepatije smatraju da mozak “emitira vibracije slične radio vibracijama” vjerojatno zato što nisu još čuli za kvantnu mehaniku i na kvantnomehanički koncempt upetljavanja. Ovaj stav pristalica telepatije predstavlja tipično stanovište pseudoznanosti.
Svi slučajevi telepatije svode se na sporadične epizode čiji se značaj preuveličava preko svake mjere. Normalno radi se o događajima koji su svima poznati io kojima se naknadno ispredaju razne priče. Tako se kao jedan od slučajeva telepatije navodi onaj koji je “čuv. francuski znanstvenik “Šarl Riše sam promatrao 1903 god. To je slučaj gospođe R, koja je 28 svibnja 1903 god. u 10 1/2 sati navečer, u hipnotičkom stanju u koje je on stavio sa svoja dva prijatelja, – vidjela iz Pariza ubojstvo kraljice Drage i kralja Aleksandra, koje se u istom tom trenutku odigralo u Beogradu.
Nitko od nazočnih, kaže Riše, nije ni slutio o nekoj zavjeri u Beogradu, niti je znao za ime kraljice Drage.
Englesko Društvo za ispitivanje psihičkih pojava uradilo je mnogo na prikupljanju i ispitivanju ovih čudnih fenomena (rad: Phaniasmus of the living). Ono je dokumentirano opisalo razne slučajeve telepatije, naročito slučajeve, gdje se umirući na velike daljine javljaju svom najbližem srodniku ili prijatelju.
Svakako činjenica neposrednog upliva na daljinu (nazvana telepatska) pokazuju vlast naše duše nad prostranstvom te empiriski potvrđuju i misao Kanta, koji je rekao: “Mi nismo u prostranstvu, već obrnuto: prostranstvo je u nama.”
Protivnici metapsihičkih pojava navode, da su se telepatske pojave “slučajno” obistinile (teorija slučajnog poklapanja, theory of chance – coincidence).
Evo jednog tipičnog pseudonaucnog objašnjenja za pojave koje su potpuno subjektivne i izvan kontrole što sigutno nema veze sa znanošću i sa objektivnom realnošću: “Međutim pobornici metapsihičkih pojava takvo gledište osporavaju time kako bi takvo tvrđenje imalo smisla, kad bi telepatija bila obična pojava. Ako bi npr. svaki svakog dana imao kakvu halucionaciju, to bi se moglo dogoditi da se neke i poklope s odgovarajućim objektivnim faktima, bez priznanja neke naročite uzročne veze. U samoj stvari telepatske halucinacije kod zdravih ljudi su vrlo rijetke. Englezi dali su ovome i dokaza već poćetkom 20.veka. Oni izvršiše anketu, pa se pokaza da od 5705 ljudi samo su njih 21 imali u svom životu halucinaciju vida (i to 19 njih samo jednom u životu, a dvoje njih – dvaput). Računskim putem (putem teorije vjerojatnosti) dokazaše, da ako bi se dopustila slučajnost u svima obistinjenim slučajevima, onda bi brojka ovih halucinacija morala iznijeti na trilijune. “
