Baza Nepoznate Civilizacije! Širinom ogromne sibirske tajge proteže se mahom jalova četinarska šuma. To je preko 100.000 četvornih kilometara nezagađene, neistražene i nenaseljene divljine u zapadnoj Jakutiji. U toj gustoj šumi ima mnogo stabala iščupanih iz korijena i pobacanih unaokolo, prostranih močvara i ogromnih rojeva krvoločnih komaraca.

Ukratko, to je drevna i potpuno autentična divljina – i idealno mjesto za obilje mitova i legendi o čudnim stvorenjima i anomalnim zonama gdje se događaju krajnje bizarne stvari. Čak i lokalni divlji čovjek – Ćučun, nije ni među prvih pet misterija u gomili priča o sibirskim neobičnostima. Možda je ipak najfascinantnija misterija od svih čudna legenda o užasnoj dolini Smrti, krcatoj neprirodnim kupolastim strukturama.
Lokalna tradicija pamti da su usamljeni lovci iz nomadskog plemena Evenk i drugi Jakuti koji su lutali tim čudnim dolinama – ima ih više od jednog – opisivali neobične poluloptaste ‘željezne kuće’ (KELD) koje strše iz vječno smrznutog tla. Te glatke, crvenkaste formacije često imaju otvor na vrhu i otvoreno stubište koje vodi dolje do kružne galerije sa velikim brojem metalnih soba. Unatoč vanjskoj temperaturi od minus 40, svjedoci tvrde da je unutrašnjost ovih građevina ugodno topla. Stari Jakuti ne znaju porijeklo ‘željeznih kuća’, niti kome one pripadaju. Maglovito ljudsko pamćenje ih vezuje za drevne demone tajge: Nurgun Bootura i Tong Duuraia.
Te misteriozne strukture lokalno stanovništvo spominje i pod imenom Olgus – prevrnuti kotao. Kažu da su građevine iskovane od nepoznatog, nevjerojatno tvrdog metala boje slične bakru, s rubovima oštrim kao oštrica brijača. Nitko nikada nije uspio odlomi ili odsiječe ma i najmanji komadić. Tijekom vremena, Jakuti su primijetili da neki ‘kotlovi’ postupno tonu u smrznuto tlo i nestaju, ostavljajući za sobom kružne mrlje neobične vegetacije.
Ta su mjesta veoma opasna za sva živa bića. ‘Ostani predugo i zavrtjet ti se u glavi, a uskoro će te zgrabiti i nepoznata i fatalna bolest’ – govore stari Jakuti. Zbog toga su plemenske starješine odavno zabranile ljudima odlazak u te oblasti i proglasili ih ukletim mjestima. Taj region se zove Uliuiu Čerkeček – Dolina Smrti.

PUTNICI PRIČAJU

Ima i suvremenih priča o putnicima koji su vidjeli tajanstvene ‘kotlove’ iz tajge. Neke zvuče sasvim vjerodostojno, druge prilično nevjerojatno. Mihail Korecki iz Vladivostoka je opisao u novinama ‘Trud’ da je bio u Dolini Smrti tri puta. Prvi put 1933. kada je imao 10 godina, drugi put 1937. godine, a treći put 1947. s prijateljima. Video je ukupno sedam ‘kotlova’. Svi su izgledali vrlo misteriozno i ​​imali 6 do 9 metara u promjeru. Vegetacija oko njih je bila neobična, bujnija u odnosu na biljke u okolici, divovskog lišća i ektremno dugačkih ručki. Trava je bila dva puta viša od čovjeka. Tijekom posljednje posjete Dolini Smrti, Korecki je s prijateljima prespavao u jednom ‘kotlu’. Iako se ništa dramatično nije dogodilo te noći, jedan od prijatelja s kojima je bio je u sljedećih mjesec dana potpuno oćelavio, a Korecki su se na obrazu pojavila dva čira koja nikada nisu zacijelila.
Geolog koji je 1936. posjetio rijeku Olguidak, otkrio je ‘kotao’ koji još uvijek nije potpuno utonuo u tlo. Glatko metalna polulopta debljine 2 centimetra i rubova oštrih poput žileta, bila je crvenkaste boje. Jedva je petina čitave strukture virila iz tla, a otvor na vrhu je bio dostupan osobi koja sjedi na irvasu. Geolog je opis ove strukture poslao u Yakutsk, glavni grad Jakutije, ali nitko nije obratio pažnju na njegov izvještaj.
Otkriće jednog starijeg lovca iz plemena Evenk naišlo je na sličan prijem. On je 1971. tvrdio da je pronašao ‘željezno bure’ u tlu, au njemu tijela mršavih, crnih, jednookih bića u ‘gbozdenim kostimima’. Nitko mu nije povjerovao, a unatoč njegovoj spremnosti da zainteresiranima pokaže svoje otkriće, takvih nije bilo. Nažalost, lovac je u međuvremenu umro.

Sve do 1979. nije bilo ozbiljnih arheoloških ekspedicija izvan Jakutska. Unatoč činjenici da su imali vodiča, starijeg naseljenika koji je u mladosti video ‘kotlove’, ekspedicija iz 1979. nije uspjela ih pronađe. Područje u kojem su bili dramatično promijenila u međuvremenu. Vegetacija je toliko porasla i bila je tako gusta, da nije moglo da se vidi dalje od 10 koraka ispred. Bilo kakvo otkriće bilo bi samo stvar puke sreće.
Ruski ufolozi su iznijeli pretpostavku da su ‘kotlovi’ ostaci vanzemaljskih letjelica koje su se srušile bilo nesretnim slučajem ili tijekom zračne bitke. Ruski istraživač, dr Valerij Uvarov smatra da su ‘kotlovi’ povezani s moćnom elektranom koja se nalazi duboku u unutrašnjosti našeg planeta, te da su oružje koje štiti Zemlju od opasnosti koja joj prijeti iz svemira. Izgradili su ih vanzemaljci u drevna vremena, tvrdi on, i sada funkcioniraju automatski – srušili su meteorit iznad Tunguske 1908. godine, Čulimski meteorit 1984. godine i Vitimski meteorit iz 2002. godine. Danas, smatra dr Uvarov, razine zračenja u području ponovno rastu a živi svijet napušta šume, kao da se pozornica priprema za neku predstojeću neminovnost.

LOV NA METEORIT IZ Tunguske

U kolovozu 2007. godine ruska policija je krenula u potragu za meteoritom teškim tri tone, ukradenom iz svemirskog muzeja u Krasnojarsku, u sjevernom Sibiru. Smatra se da je ta stijena dio meteorita koji je 1908. godine eksplodirao iznad Tunguske i uništio 2.000 četvornih kilometara sibirske šume. Eksplozija se dogodila 30.juna 1908. godine. Nešto – meteorit, asteroid, kometa, crna rupa ili svemirski brod – se probilo kroz našu atmosferu i najvjerojatnije eksplodiralo na visini od 5 do 10 kilometara iznad tla. Oslobođena energija je bila ekvivalent 20 milijuna tona TNT eksploziva. Eksplozija je bila toliko jaka, da je potpuno osvijetlila noćno nebo iznad čitave Europe. Pretpostavlja se da su mali fragmenti eksplodiranog tijela morali padnu na tlo i zariju se u njega. Ono što je vrlo čudno, jest činjenica da uopće nije pronađen krater niti i najmanji trag udara. Pa, što je onda ukradeno u Krasnojarsku? Da li je to možda jedan od nekoliko velikih metalnih meteorita koji su pali na Sikote Alin u Sibiru 1947. godine?
Vladimir Šajdurov, stručnjak za matematičko modeliranje, smatra da je eksplozija u Tunguskoj bila okidač današnjeg globalnog zagrijavanja planeta, jer je uništila tanke visoke oblake, pa je mnogo više solarne energije propušteno ka tlu. Još neobičnije pretpostavke iznosi Juri Ljabvin, predsjednik državne Fondacije za istraživanje tunguskog fenomena, a povodom kvarcnih stijena nađenih navodno blizu mjesta eksplozije u tunguskoj reci Podkamenaja.
Juri Ljabvin kaže: ‘Na površini stijena otkriveni su veoma čudni znaci, očito urezani tehnološkim sredstvima – moguće primjenom plazme.’ On kaže da je analiza kvarca otkrila nečistoće koje ne potječu s ove planete i vjeruje da se ‘informacijski kontejner’ iz druge galaksije raspao prilikom pokušaja da sleti na Zemlju, ostavivši za sobom nekoliko fragmenata. Ljudi iz njegove Fondacije su 2005. godine otkrili 50 kilograma tešku stijenu, za koju Ljubvin tvrdi da je prvi stvarni freagment preostao poslije eksplozije.
Talijanski istraživač Giuseppe Longo, fizičar s Bolonjskog Sveučilišta, je u lipnju 2007. objavio zanimljivo otkriće u 50 metara dubokom jezeru Čeko, koje se nalazi 8 kilometara sjeverozapadno od centra Tunguske katastrofe. On kaže: ‘Kada smo pregledali dno jezera, izmjerili smo seizmičke valove koji se odbijaju od nešto. Nitko prije nas to još nije otkrio. Nečega definitivno ima na dnu jezera. Jedino možemo reći da jezero svojim oblikom ukazuje na krater nastao udarom tijela male brzine. ‘

U samoj DOLINI

Malo poznata i još uvijek nerazjašnjena misterija jakutskim Doline Smrti i njenih ‘kotlova’, potpuno je okupirala Ivana Mekerlea, češkog istraživača koji već 30 godina predvodi ekspedicije u zabačene kutove svijeta, tragajući za čudovištima i drugim neobičnim misterijama. Zanimalo ga je jesu li ‘kotlovi’ prirodne formacije? Ako su umjetne, tko ih je sagradio i zbog čega? Nepoznata bolest koja pogađa ljude nastanjene u blizini ‘kotlova’, ukazuje na povećanu radioaktivnost. Nije ni čudo što se tako malo istraživača upustilo u avanturu da ih pronađe. Nedostatak pravih informacija i udaljenost regije predstavljaju poseban problem u ionako opasnom pothvatu. Ali da bi istražio užasnu Dolinu Smrti i pronašao misteriozne metalne polulopte prije nego što zauvijek nestanu u dubinama tla, Merkela je bio spreman uhvatiti se u koštac sa svim problemima. On nije vjerovao u NLO i jednooka crna bića. Prvi zadatak bio mu je otkriti da li ‘kotlovi’ zaista postoje i ako postoje, gdje se nalaze.
Najveći problem predstavljalo je preciziranje lokacije ‘kotlova’ u ogromnoj, neprohodnoj tajgi. Najbolje informacije koje je prikupio govorile su da ih treba tražiti negdje duže rijeke Olguidak. Ali očevici na koje je računao iznenada su nestali. Tumaranje naslijepo tajge je pothvat osuđen da propadne u startu. Jedino pouzdano rješenje bilo bi osmatranje iz ptičje perspektive u razdoblju kada se snijeg topi, a na drveću nema lišća. Za sat vremena je moguće istražiti iz zraka oblast, koja bi istraživačima na tlu odnijela mjeseca dana hoda i traganja. Pilot bi mogao naleti određenu oblast i snimi kamerom tlo ispod. Uz malo sreće, na snimci će se pojaviti anomalija za kojima tragaju.
Ali meker nije mogao svojoj ekipi priuštiti helikopter, jer je pilot za jedan sat leta tažio 1.500 američkih dolara. Na kraju su se odlučili za motorni paraglajder, zapravo padobran s motorom, koji je mogao uzleti i sleti na maloj površini. Kamionom su stigli do mosta preko Olguidaka. Pred njima se prostirala gusta tajga. Sa rancima, kamp opremom i hranom za 14 dana, bilo bi vrlo teško probijati se kroz gustiš. Zato su se opredijelili putovati rijekom. Ljudi su ušli u gumeni čamac, a oprema je utovarena u manji čamac koji je vezan za veliki. Mekerlov vodič Slava Pastuhov, bio je materijalist koji nije vjerovao u legende. Pošao je sa Česima da bi pecao, lovio i što je najvažnije, da bi im pomogao da prežive dva tjedna u tajgi. Ali je čak i tako razuman, iskusan lovac poput Slave, osjetio krajnju nelagodu putujući kroz sablasnu, mrtvu zemlju golog i počupanog drveća. Uskoro im je poželio sretan put i napustio ih.
Kažu da je Dolina Smrti čitav lanac dolina koji se protežu duž obala rijeke. Da bi istražili svih 200 kilometara dužine, meker je podijelio rutu na nekoliko dijelova. Svaki dio bi istraživali nekoliko dana. Pomoću motornog padobrana su istraživali tajgu iz zraka. ‘Vidio sam nešto. Vidio sam čudan krug istočno odavde! ‘ – javio je pilot Pavel Šćepan. Kamera je zaista zabilježila neobično pravilan prsten usred monotonog krajolika. Uz pomoć kompjutera i Googla odredili su točne koordinate neobičnog kruga. Iako je bila sredina lipnja, iznenada je počeo padati snijeg. Pomoću GPS uređaja stigli su do prstena. Meker kaže: ‘Nikada nismo vidjeli tako nešto. Bila je to savršena izdubljena kružnica puna vode, izbočenih, ali glatkih rubova. U sredini je bilo kružno parče čvrste zemlje oko 30 metara u promjeru. Nije ličilo na prirodnu formaciju; bio je to prsten s otvorom u centru, također potopljenim vodom. ‘
Pomoću dvije dugačke grane kojima je ispitivao močvaru Pavel Šćepan je u gumenom ribarskom odijelu zakoračio u ledenu vodu i krenuo ka središtu kruga. Ispitujući tlo ispred sebe, motkom je ispod tankog sloja leda i mulja na površini udario u nešto čvrsto. Da li je to divovski ‘kotao’ koji je sasvim umočen u tlo? Bilo je nemoguće sa sigurnošću reći. Snijeg se topio i Merkelovu tim je ponovno imao sreće. Nekoliko kilometara nizvodno, otkrili su vrlo slično mjesto, ali manje. Usred savršeno okruglog jezera promjera 10 metara, nalazila se blago savijena kupola, prekrivena slojem mulja. Pomoću motke, meker je ispitao oblik, ali im je nedostajala odgovarajuća oprema za kopanje. Da bi došli do kupole, morali bi isušiti vodu i očiste mulj – poduhvat koji je u tom trenutku bio neizvediv zbog nedostatka odgovarajuće opreme.
Zatim se dogodilo još nešto – neočekivani zdravstveni problemi koji su uslijedili nakon noći provedene blizu potonulog ‘kotla’. Sljedećeg dana, Ivana Mekerlea je uhvatila iznenadna vrtoglavica, uslijedila je nesvjestica, gubitak osjećaja za ravnotežu, gušenje i groznica – simptomi na koje upozoravaju i stare jakutskim legende. Ubrzo više nije mogao stajati na nogama, izgubio je vid i nije bio u stanju pojede ili popije bilo što. Kriza je potrajala čitav dan, kada se na njih obrušila nova snježna oluja i gotovo im uništila šatore. Oluja je potrajala sve dok svi članovi ekspedicije nisu bili doslovno potopljeni. Ali pošto je jedino meker imao zdravstvene probleme, nisu mogli krivicu da svale na ostatke drevne radijacije. Pošto se Mekerlovo stanje nije popravilo ni sutradan, odlučili su spakiraju stvari u čamce i vrate se nazad. Putovali su rijekom bez zaustavljanja čitav dan i čitavu noć, gotovo bježeći iz Doline Smrti najbrže što su mogli.
Iako nisu našli dokaze o legendarnim metalnim kotlovima, Ivan meker i njegovi suradnici se ipak nisu vratili praznih šaka. Otkrili su džep rude titana. Tragajući iz zraka za ‘kotlovima’, pronašli su jedno također neobično mjesto – savršeno kružno polje rđavo smeđe stijena gdje je igla kompasa potpuno poludjela? Magnetska planina? Vjerojatno. Sa geološkog stanovišta, čitav taj region je vrlo neobičan. Gazili su čvrstim, vatrenim sibirskim vrhovima koji potječu iz pradavnih vremena. Na nekim mjestima, uočljivi su otvori krcati mineralnim depozitima koji sigurno kriju dijamante. Najveći rudnik dijamanata inače se nalazi u mjestu mirniji, regionalnom centru odakle je tim krenuo u istraživanje tajge.
Po povratku u Prag, pokazali su geolozima uzorke stijena i dobili porvtdu sadržavati rude titana i željeza. Rečeno im je da bi koordinate magnetskih anomalija mogli prodati Rusima za vrlo dobru cijenu. Ruski mediji su naširoko pominjali ekspediciju, pa se čak pisalo da su meker i tvrtka pobjegli preplašeni događajima u Dolini Smrti.

jakutskim LEGENDE

Jakutskim legende pune su referenci na eksplozije, vatrene vihore i vatrene sfere koje se uzdižu u zrak, a svi su ti fenomeni povezani s misterioznim metalnim konstrukcijama iz Dolini Smrti. Mnogo toga se spominje u epskim pjesmama o događajima iz daleke prošlosti i vremena kada je u toj oblasti bilo svega nekoliko tunguskih nomada.
Nekada davno, njihovi daleki rođaci su doživjeli da je Jakutija iznenada prekrivena neprobojnom tminom dok je orkan užasne siline tresao zemlju zaglušujućom rikom, a munje parale nebo u svim smjerovima. Kasnije, kada se tmina razišla, nomadi su ugledali krajnje čudnovat prizor – na sprženom tlu uzdizala se struktura nalika kuli i sijala je na suncu, vidljiva i sa udaljenosti od nekoliko dana puta. Dugo vremena je kula odavala uhu krajnje neugodnu, parajuću buku dok je postupno tonula u tlo. Kada je utonula, zamijenio ju je orgoman, zjapeći vertikalni otvor koji je, po legendi, sadržavao tri niza ‘smejućih ponora’. Govorilo se da se u toj ogromnoj jami nalazi podzemni svijet s vlastitim suncem koje blijedi. Nitko nije smio priđe jami zbog zagušljivog smrada, ali su iza daljine ljudi ponekada mogli vidjeti ‘rotirajuće otok’ iznad otvore – koji su također zvali i ‘zvečeći poklopac’. Oni koje je radoznalost natjerala da priđu ili uđu, nikada se više nisu vratili.
Stoljećima kasnije, zamećena jeneobična pojava potresa praćenog tankim vatrenim vihorom unutar zasljepljujuće vatrene lopte. Ostavljajući za sobom trag vatre i praćena praskom groma, lopta je lebdjela horizontom dok na kraju nije eksplodirala. Jakutski nomadi su vjerovali da je to bio demon zaštitnik, jer im nije naudio već je samo uništio zemlju susjednog, neprijateljskog plemena. Nekoliko desetljeća kasnije isti se događaj ponovio, ap su svog demona nazvali NIurgun Bootur – ognjeni borac. Još kasnije, demon ih je iznevjerio: užasna vatrena lopta je izletjela iz jame gdje je potonula kula i eksplodirala u zraku, obrušivši se na sve što je živjelo u promjeru od 1.000 kilometara unaokolo. Potresi su grčili zemlju i cijepali brda, a centar eksplozije je postao ‘podivljalo more vatre’ s ‘rotirajućim otokom’ nalik disku iznad toga. Plemena su se razbježala u svim smjerovima, što dalje od razaranja. Mnogi su ljudi podlegli čudnoj bolesti koja se nasleđivali.
Šest stotina godina kasnije, kada su ovi događaji postali legenda a ljudi se opet vratili u te oblasti, velika se kataklizma ponovno dogodila. Vatrena lopta Niurgun Bootura se pojavila iznad užasnog vatrenog vihora i ponovno otplovila nebom da bi eksplodirala na horizontu. Poslije nekoliko desetljeća još jedna se vatrena lopta pojavila na nebu: ovaj puta su je nazvali
Kiun Erbiie – blještavi zračni vesnik (glasnik). Konačno je uslijedila razorna eksplozija koju legenda naziva Uot usum Zong Duurai, što grupo prevedeno znači: zločinački stranac koji je probio Zemlju i krije se u dubinama, uništavajući sve okolo vatrenim vihorima.
U ovom epu je i bilješka da je uoči večernjeg leta antiheroj Tong Duurai, borac kiun Erbiie prešao nebeski svod kao ‘zvijezda padalica’ ili ‘žustra munja’ da bi upozorio Niurgun Bootura na predstojeću bitku. Dvosmisleno, legenda također govori da je Tong Duurai izletio iz dubina da bi se upustio u borbu prsa u prsa s Niurgun Booturom ognjenim loptama i vatrenim vihorima. Takva je pustoš nastala poslije njihove bitke, da u čitavoj oblasti nije bilo znaka života dugo, dugo poslije toga.
Što god mislili, činjenica je da sibirska tajga krije obilje neriješenih misterija koje čekaju da budu otkrivene – ako to ikada i budu.

conopljanews.net