Jedan od prvih slučajeva opisuje nam Betty Anderson, koja je svoj doživljaj sa vanzemaljcima iznijela na konferenciji posvećenoj iskustvima s bićima iz svemira, održanoj u Paskaguli u državi Mississippi – SAD …
Bilo je to krajem 80-tih godina prošlog stoljeća. Betty je pričala kako je, još kao mala djevojčica, u šumi postavljala zamke za životinje. Zbog ovih njenih (nehumanih) postupaka kontaktirali su je vanzemaljci, objašnjavajući i uvjeravajući je da se tako ne treba odnositi prema životinjama. To ih je vrlo rastužilo, pa su posavjetovali djevojku odustati od lova i da više ne povređuje životinje.
Ovaj slučaj s Betty istraživao je znanstvenik Rajmond Fowler. Njega je ova tema izuzetno zanimala io tome je objavio nekoliko knjiga. U dijelu ‘Promatrači – Svjedoci tajnih zamisli otmičara s NLO’, autor opisuje seanse hipnoze kojima se Betty podvrgla da bi se prisjetila boravka na brodu vanzemaljaca. Bilo je to 1973. godine. Kidnapovana djevojka sjetila se kako je postavila pitanje jednom od vanzemaljaca kosu oni, a odgovor je glasio da su oni čuvari prirode i prirodnih pojava – Promatrači, koji vole ljude i planet Zemlju, brinu se o njoj io čovjeku od prvog trenutka.
Tijekom boravka na brodu vanzemaljaca, Betty je ušla u umjetno stvorenu okoliš nazvanu Vivarijum u kojoj su čuvane i gajene biljke i životinje. Ona se približila ribnjaku u kojem je, na njezino čuđenje, odjednom počeo da se smanjuje razina vode. Voda je odjurila u pravcu kvadratnog otvora na dnu vodenog spremnika i djevojka je mogla vidjeti ribe koje su se bespomoćno praćakale i, nemoćna da im pomogne, tužno ih je promatrala. Međutim, nekoliko riba ustremilo se pravo u otvor koji je vodu odvodio u veći spremnik. Djevojka je upitala vanzemaljce o smislu toga što je vidjela i dobila odgovor da se ribe tako ‘obnavljaju’. Što je to obnavlja i na koji način? Moguće je da oni na taj način obnavljaju spremnike sa slanom vodom i ribama na Zemlji i sakupljaju uzorke s naše planete, smještajući ih u cisternu radi transporta u druge svjetove.
U knjizi ‘Naš život sa Vanzemaljcima’, otete Bert i Denise Tvigs Također su iznijele svoje saznanje o interesovanju vanzemaljaca za našu faunu. One kažu: ‘Uveli su nas u prostoriju u koju, kako su nam saopštili, dopremaju životinje sakupljene iz raznih područja Zemlje da bi im pružili pomoć i potom ih vratili u njihovo prirodno okruženje. Kad pronađu ranjenu ili bolesnu životinju, vanzemaljci je uzimaju kod sebe i pokušavaju je izliječe. Domaće životinje vraćaju obiteljima, a divlje životinje puštaju u rezervate. Sve se to odvija bez prisustva ljudi.
Oteta Betty je nekoliko puta boravila na ogromnom svemirskom brodu vanzemaljaca. Njoj su dozvolili da slobodno razgledava unutrašnjost broda. Jednom prilikom, ona se našla u ogromnoj, slabo osvijetljenoj prostoriji unutar koje je bilo mnogo soba sa staklenim stijenama. Betty se prisjeća da je pogledala u takva dva ‘staklena’ kaveza. U jednom od njih, nalazila su se dva bića koja su podsjećala na gorile i ogromna mačka, teška najmanje dvadeset kilograma. Sve tri životinje su se međusobmno vrlo miroljubivo ophodile.
U drugom ‘kavezu’, nalazilo se čudnovato biće, mješavina lava i reptila, koje je ležalo na leđima i spavalo, sa poluotvorenim čeljustima. Betty nije promaklo nekoliko redova oštrih zuba.
Pretpostavila je da je takva životinja nekada živjela na zemlji i od izumiranja su je mogli spasiti samo vanzemaljci. Kasnije, ona ni u jednom časopisu, reviji ili knjizi, nije mogla pronaći sliku te neobične životinje. nažalost, nisu ni svi vanzemaljci isti, pa su neki od njih za svoje interese iskorištavali Betinu ljubav prema životinjama, što je kasnije dovelo do negativnih posljedica.
Sljedeću epizodu naša glavna junakinja odigrala je 4.oktobra 1989. godine i evo kako je opisala ‘kozmičku seansu’ koju je doživjela kod svoje kuće: ‘Ispred iu unutrašnjosti naše kuće, pojavile su se velike mačke. Pored zamrzivača, stvorio se kavezsa lavom i plavo bijelim risom. U sobi je ležala druga mačka, slična ženi s kovrčavom crnom kosom.
Oko kuće se motao bengalski tigar, pokušavajući na sve moguće načine da uđe unutra. Očito je bilo da su se mali-zeleni poslužili kamuflažom i, u ovom slučaju, pokušali zastrašiti Betty kako bi je učinili bespogovorno poslušnom. Ona misli da nisu htjeli da je smrtno uplaše, već im je cilj bio da ih ona poštuje i uvažava. Betty se nada da su došljaci shvatili koliko su neke od divljih zvijeri koje su se pojavile, prije svih bengalski tigar, opasni po ljude i da će prestati na taj način da zastrašuju ljude koje odvode.
Odlomak iz knjige dr Carle Terner ‘Autentične priče o otmicama vanzemaljaca’, pokazuje da otmičari eksperimentiraju istodobno s ljudima i životinjama. Muškarac po imenu Fred, pod hipnozom je ispričao što je doživio tijekom bliskog susreta s došljacima iz svemira: ‘Osjetio sam da oni namjeravaju nešto istovremeno urade sa mnom i sa životinjom i to me je uplašilo. Sjećam se da sam ležao, a oni su iz mog tijela uzimali nekakvu tekućinu i unosiš u tijelo životinje. Okrenuvši glavu, nedaleko od sebe sam uočio još jednu životinju, koja je izgledala kao hibrid čovk i životinje. Njegova veličina je bila približna dvogodišnjem djetetu, a njegov ‘životinjski’ dio je bio pokriven gustom dlakom …!?
Zatim je Fred opisao humanoide nad kojima su vršeni eksperimenti, nazivajući ih ‘sivokožim’. Vidio je kako se životinja-hibrid, na pokret reuke vanzemaljca eksperimentatora, polako podigla u zrak. Posebnim postupkom, iz tijela otetog je uzeta sperma i jedan dio je ubrizgan u životinju, poslije čega je ona iščezla iz prostorije. Drugi dio sperme humanoidi su odnijeli na komjutersko testiranje. Današnji poduhvati kloniranja životinja navode nas na prirodan zaključak da su vanzemaljci daleko odmalkli utoj oblasti. Kad je Fred čuo što je sve pod hipnozom ispričao, samo je dodao: ‘Ni eksperimentiraju s DNK čovjeka i životinje …’
Katarina Wilson je svima koji ne vjeruju u informacije dobivene pod hipnozom, ponudila vlastito sjećanje, odnosno opis jednog od bliskih susreta. Ona kaže: ‘Nisam pod hipnozom dok vam ovo saopštavam. Julske noći 1993. godine, našla sam se na ulazu u podzemnu bazu koja se nalazila u nekoj planini. Vidjela sam ljude koji su izgledali kao činovnici i nekoliko vojnika. Pored njih je stajao humanoid sa ogromnim crnim očima – nazvala sam ga Plavokosi. Rečeno mi je da naša vlada provodi eksperimente kloniranja ljudi i da su već klonirani muškarci i žene. Po završetku eksperimentiranja, njih predaju znanstvenicima i vojnim ekspertima, a kad i za ove oni više ne budu zanimljivi, jednostavno ih ubijaju. Na prijevaru smo ovladali njihovom tehnologijom, iako im je naša vlada dala jamstva da će povjerenu tehnologiju koristiti samo za dobrobit čovječanstva. Trenutna situacija više nije pod kontrolom i oni nisu u mogućnosti da zaustave vladu. Nakon tih otkrića osjećala sam se veoma loše. Na koji način, ja i mnogi drugi koji su bili oteti, možemo pomoći da se alarmantna situacija popravi? Bila sam apsolutno bespomoćna. Ako se sve to događa u stvarnosti, onda u to nije upletena samo vlada SAD. Nalazimo se u informacijskoj blokadi i većina ljudi ne želi čak ni razmišljati o sličnim pitanjima.
Vjerovali ili ne, briga za očuvanje životinjskih vrsta, iz knjiga koje su nastale kao rezultati sjećanja na dodire sa vanzemaljcima, pokazuje nam njihovu pozitivnu stranu, ali iskorištavanje otetih radi eksperimentiranja sa životinjama i kamuflaže, oslikava njihove negativne namjere. Iako bi trebalo da se usredotočimo na eventualne pozitivne namjere došljaka iz svemira, ne zaboravimo da su oni sebi postavili razne ciljeve, od kojih neki nisu ugodni ljudskim jedinkama. Ono što moramo priznati je nadmoć njihove tehnologije. Iz iskustva nekih ljudi saznali smo da manipuliraju našim opažanjima, ali to ne treba da nas zaustavi u daljnjem traganju za istinom. Zato bi svi, zainteresirani za ova pitanja, trebalo da opišu vlastite susrete s bilo kakvim fenomenima, da vode dnevnike, po mogustvu sačine crteže i, naravno, obave konzultacije s liječnicima. I samo tako ćemo, prije ili kasnije, otkriti istinu koja, na kraju krajeva, pripada samo nama.
conopljanews.net
