NLO ili neidentificirani leteći objekt označava u originalnom i bukvalnom smislu bilo kakav leteći objekt ili optički fenomen, opažen vizualno ili putem radara, a čija priroda nije poznata u prvom momentu opažanja. Interes za ove objekte leži u argumentima da neki od njih iskazuju anomalne osobine, a pogotovo neprekidna spekulacija da neki od njih mogu biti proizvodi vanzemaljske inteligencije.
Povijest
Strane neidentificirane pojave na nebu i na zemlji bile su zabeležavane kroz povijest. Drevni rimski zapisi su povremeno bilježili spominjanje štitova, pa čak i armija viđenih na nebu. Godina 1896-97, neidentificirani misteriozni brodovi su bili primećivani u Sjedinjenim Državama, mada se danas zna da su neki od ovih izvještaja bile namjerne obmane.
Misteriozne letjelice su bile viđane diljem Velike Britanije 1909., kao i između 1912. i 1913.godine. Vjerovalo se da su to njemački cepelini koji špijuniraju zemlju uoči invazije. Ista strahovanja su izazvale slične pojave na Novom Zelandu iu Australiji. Letjelice i misteriozni zrakoplovi su također mogli vidjeti iu Sjedinjenim Državama 1909. i 1910. Za njih se vjerovalo da su tvorevine Wallacea Tilinghasta, iako je to bilo vrlo sumnjivo. Tijekom Prvog svjetskog rata dolazilo je do pojava misterioznih letjelica u Južnoj Africi, Kanadi, Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Državama. Većina ovih pojava se mogla pripisati pogrešnom tumačenju treperave svjetlosti zvijezda, dijelu obmanjivača i njihovoj promociji u medijima. Pojave ovih fantomskih letjelica su detaljno obrađene u The Scareship Mystery, pod uredništvom Nigela Watsona.
U svom putopisu Altaj-Himalaja, ruski umjetnik i mistik Nikolaj Rerih je izvijestio opažanje ovalnog objekta šljašteće površine koji je letio iznad AMDa, u istočnom Tibetu, 1926.godine. Iako se Rerih nije izjašnjavao o svom stavu što je to vidio, u narednim pasusima svog putopisa diskutira o tehnologijama drevnih civilizacija koje se spominju u teosofskim spisima.
1930ih godina u skandinavskim zemljama je bilo nekoliko izvještaja o opažanjima neidentificiranih zrakoplova. Tijekom Drugog svjetskog rata tzv. fu-lovce (svjetleće lopte koje su pratile avione) su opažali i saveznički i fašistički piloti. 1946. godine iznad Skandinavije su mogli da se primijete tzv. sablasne rakete.
Suvremena faza u NLO fenomenologiji je otpočela navodnim opažanjem američkog biznismena Kennetha Arnolda (Kenneth Arnold), 24. lipnja 1947. godine, blizu brda Reinir u državi Washington. Arnold je kazao da je vidio 9 svjetlećih objekata koji su letjeli nevjerojatnom brzinom pri visini od oka 10,000 stopa. Iako NLO koji je Arnold opazio nije bio po striktnoj definiciji tanjirastog oblika, on je opisao njegovo kretanje kao slično onome kada tanjur poskakuje preko vode – otuda i potječe naziv leteći tanjur. Arnoldove tvrdnje su potom dobile značajnu pozornost medija i publike.
Početkom 1950ih počinju se pojavljuju spiritualne sekte u vezi sa NLO. Društvo Eterijus jedan od ranijih primjera; kasnije su se pojavile sekte Rael i Aštar Komanda. Općenito govoreći, vanzemaljci, koji su sponzorirali takve grupe, u svojoj dobronamjernosti su upozoravali čovječanstvo na opasnosti od nuklearnog rat ili su pozivali Zemlju da se priključi međuplanetarnoj federaciji.
Tijekom 1970ih, javno mnijenje (naročito poslije filmova Bliski susreti treće vrste i ET) je vjerovalo da su NLO -ako uopće postoje- izvanzemaljske letjelice, i da su vanzemaljci prijateljski nastrojeni. Ovaj model se promijenio tijekom 1980ih, nakon objavljivanja knjiga Vitlija Striber (Whitley Strieber) (prva knjiga u nizu je bila Pričešće (Communion)) i Žaka Valea (Jacques Vallee) (između ostalih, knjiga Putovnica za Magone (Passport to Magonia)).
Striber, pisac horora, je vjerovao da ga izvanzemaljci opsjedaju i da su odgovorni za rupe u vremenu tijekom kojih je bio podvrgavan nepoznatim eksperimentima. Naslovna strana knjige Pričešće dovela je do novog standarda u prikazivanju glave vanzemaljaca (to je kasnije bilo satirizovano u sva umjetnosti (Schwa art). I Striber i Vale su sumnjali da su ova bića vanzemaljci, kako se to obično mislilo, videći u njima neku vezu s pričama o vilama i vilenjacima. (usporedi Jungovo usporedbu s anđeoskim vizijama u njegovom članku Leteći tanjuri: Suvremeni mit o stvarima koje se vide na nebu.) Ovaj noviji mračniji model se može vidjeti iu potonjem valu literature o otmicama vanzemaljaca, kao iu pozadinskom Mitoš dosjea X.
Etimologija
25. siječnja 1878. Denisonske dnevne novine su napisale da je John Martin (John Martin), lokalni farmer, prethodnog dana izvijestio da je opazio veliki, tamni, okrugli leteći objekt nalik na balon koji leti zapanjujućom brzinom, a također je da bi ga opisao koristio i riječ tanjur. [1] Ovo je prva poznata upotreba riječi tanjur da bi se opisao jedan neidentificirani leteći objekt. Sedamdesetak godina kasnije, 1947., mediji su upotrijebili izraz leteći tanjur kako bi opisali opažanje Kennetha Arnolda.
Devet objekata koje je Kenneth Arnold video nisu bili striktno tanjirastog oblika. Arnold je prvo opisao, a potom i nacrtao sliku, osam objekata koji su bili tanki i ravni, okrugli naprijed i usečeni straga. Drugi crtež je predstavljao deveti, nešto veći, objekt oblika polumjeseca ili bumeranga. Ipak, nekoliko godina kasnije, Arnold je rekao da je njihovo kretanje opisao kao neku vrstu poskakivanja, kao kada tanjur poskakuje po vodi. Požalio se da ga je štampa pogrešno citirala, koristeći izraz leteći tanjur umjesto kao tanjur.
Leteći diskovi je bio drugi izraz koji su mediji koristili tijekom kasnih 1940ih i ranih 1950ih da bi opisali ovu vrstu objekata.
Sredinom 1950ih, Galupovo ispitivanje je otkrilo da se termin leteći tanjur, toliko odomaćio u američkom govoru, da je 94% intervjuiranih bilo upoznato s njim, čineći ga najpoznatijim terminom koji se uobičajeno pojavljuje u novinama, daleko ispred termina kao što su opći vojna obuka ( 75%), ili hladan rat (58%).
Holivudski naučnofantastični filmovi 1950ih, kao što su Dan kada je Zemlja stala (The Day the Earth Stood Still) (1951), Zabranjena planeta (Forbidden Planet) (1956), i Zemlja protiv letećih tanjura prikazuju letjelice u obliku tanjura, čime još više utvrđuju termin kao kulturnu ikonu. To su činile i popularne knjige na tu temu kao knjige Franka Skalija (Frank Scully) – Iza letećih tanjura (Behind the Flying Saucers) (1950), Donalda Kihua – Leteći tanjuri su stvarni (The Flying Saucers Are Real) (1950) i Leteći tanjuri iz svemira (Flying Saucers From Outer Space) (1953), kao i knjige orijentirane na kontakt poput knjige Georgea Adamskog (George Adamski) – Leteći tanjuri su sletjeli (Flying Saucers Have Landed) (1953).
Leteći tanjuri je bio najuobičajeniji termin za većinu neidentificiranih pojava na nebu od 1940ih do 1960ih, pa čak i za one koje uopće nisu imale oblik tanjura. Krajem 1960ih, termin NLO je počeo koristiti sve češće. Uporabu riječi NLO umjesto leteći tanjur je 1952. prvi predložio kapetan Edvard Dž. Rupelt (Edward J. Ruppelt), prvi direktor Projekta Plava knjiga američkog zrakoplovstva, jer je smatrao da je termin leteći tanjur nedovoljno širok da bi se pod njim obuhvatile sve neobjašnjive pojave i fenomeni. Njegov prijedlog je u zrakoplovstvu bio vrlo brzo prihvaćen (i termin NLOB je bio nakratko korišten, sve do 1954.). Rupelt je opisao iskustva sa Projektom Plava knjiga u svojim memoarima Izvještaj o neidentificiranim letećim objektima (1956.).
Neviđena teškoća u vezi s terminom NLO je da često dovodi do semantičkih debata između podržavaoca i protivnika istog. Skeptici često komentiraju da NLO prosto znači da je objekt neidentificiran od strane onih koji su vidjeli objekt, što ne znači da je sam objekt neobjašnjiv, a još manje da je vanzemaljski. Sa druge strane, istraživači poput Hajneka su predlagali da upotrebu termina treba strogo ograničiti na ona opažanja koja su bila ispitivana intezivno, ali se i dalje kose s konvencionalnim objašnjenjima, što je, ustvari, i bila stvarna definicija zrakoplovstva u službenim direktivama iz 1950ih.
Image: Arizona GrandCanyon 1997 ufo.jpg
NLO: 1997., Grand Kanjon, Arizona, SAD
Primjerice Pravilnik zrakoplovnih snaga 200-2, izdan 1954., definira NLOB kao bilo koji zrakoplovni objekt koji po performansama, aerodinamičkim karakteristikama, ili neobičnim izgledom, nije podudaran ni sa jednom poznatom letjelicom ili projektilom, ili koji se ne može sa sigurnošću identificirati kao poznati objekt. Čak, štoviše, za istraživanje NLOB-a je navedeno da je u cilju nacionalne sigurnosti, kao i radi otkrivanja tehničkih aspekata. Očito je da se ovakve zabrinutosti nisu odnosile na uobičajena objašnjenja većine NLO pojava, kao što su prirodni fenomeni ili ljudskom rukom stvoreni objekti, osim, možda, prethodno nepoznate strane letjelice.
Stoga N u NLO umjesto za neidentificirani bi više odgovaralo da stoji neobjašnjeni ili nekonvencionalni, kao što je 1970ih bivši zrakoplovni inženjer NASA-e, Pol Hil (Paul Hill) naslovio svoju knjigu na ovu temu: Nekonvencionalni leteći objekti.
Na engleskom akronim za NLO je UFO (Unindentified Flying Object), a na španjolskom, portugalskom i francuskom OVNI (npr. Na španjolskom Objeto Volador No identificado, na francuskom, Objet volant Non identifié).
Tipične karakteristike NLO-a
Letjelica nalik na tanjur ili disk, bez vidljivog ili čujnog pogona (pojavljuje se i danju i noću).
Brzopokretna svjetla ili svjetla s očevidnom sposobnošću da brzo mijenjaju pravac (najranije spominjanje njihovog kretanja je opisano sa kao tanjuri koji poskakuju po vodi).
Velike trokutaste letjelice ili svjetla u obliku trokuta.
Letjelice u obliku cigare s prozorima iz kojih izbija svjetlost (meteoritske kamenje je ponekad bilo prijavljivano na ovaj način).
Broj različitih oblika, veličina i svojstava navodnih NLO-a je ogroman – spominju se pravokutni trokuti, latinična slova V, lopte, kupe, rombovi, bezoblične crne mase, jaja i cilindri. Skeptici objašnjavaju ovu raznorodnost oblika, veličina i svojstava pomoću socijalno-psiholoških objašnjenja. Drugi istraživači razmatraju mogućnost da baš tako velika raznolikost ukazuje na moguće parafizičko porijeklo, a neki i da postoji velika raznolikost u oblicima i veličinama ljudskih letjelica, koja ukazuje na različito porijeklo, na različite pogone i na različite svrhe, tako da raznorodnost NLO-a nije nipošto neočekivana niti neobjašnjiva.
Drugi argument je da stvarni oblik, u nekim slučajevima, može biti prikriven ili izmijenjen ionizacijom zraka oko objekta, što bi bile karakteristike pogonskog uređaja, u što vjeruju i NASA-ini inženjeri Pol Hil (Paul Hill) i James Mek Campbell (James MCCAMPBELL). Jonizovanje zraka može također objasniti razlike u bojama, pošto različiti molekule zraka mijenjaju svoju strukturu na različitim energetskim razinama, kao i električno svjetlucanje nalik na neonsku svjetlost, koje se često viđa oko objekata – to slično se događa i sa polarnom svjetlošću . Prema drugom tumačenju, oblik se može prikriti ili izobličiti uslijed promjena u kozmičkom vremenu, koje potječu od antigravitacionog pogonskog sustava. Ipak, neki vjeruju da su takve spekulacije preuranjene zbog činjenice da je teza da su NLO-i izvanzemaljske letjelice problematična sama po sebi.
Drugi na ovo odgovaraju, koristeći se nekonvencionalnim tumačenjima, da je obim primećenih pojava toliko ogroman (struktura očevidaca se kreće od pilota aviona, pa sve do predsjednika Sjedinjenih Država; pojave se povremeno bilježe i na videu i na radarima) da se ne može prosto objasniti pomoću zemaljskih fenomena (poput meteorološki baloni, letjelice, planeta Venera itd.). Jedan pisac tvrdi da su masovne pojave NLO-a osnova za prvobitno neobične pojave, okružene sa mnogo pogrešnih tumačenja, želja i nerazumijevanja.
Drugi istraživači, poput Žaka Valea, misle da su opažanja NLO-a motivirana nekim mehanizmom kroz koji publika može osloboditi skrivenih strahova i zadovolji psihološku potrebu za maštanjem, jer, zaboga, zašto se valovi NLO pojavljivanja nisu podudarali s takvim naučnofantastičnim ostvarenjima poput radio izvođenje Rata svjetova iz 1938. Orsona Wellesa ili filmskim verzijama Fleša Gordona iz 1936. i 1937.? Vale ističe da se teorija prema kojoj javnost gleda na izvještaje o NLO-ima kao na način za oslobađenje od psiholoških napetosti, opovrgava odsustvom korelacije između primjetnih razdoblja interesovanja za znanstvenom fantastikom i glavnih vrhunaca aktivnisti NLO-a. Trebalo bi obratiti pažnju i na činjenicu da do sada nije bila predložena nijedna sveobuhvatna psihološka teorija koja bi objasnila nastanak svih izvještaja o NLO-ima. Značajan pokušaj, zasnovan na temelju njegove teorije o arhetipima, načinio je švicarski psihijatar Carl Jung u knjizi Leteći tanjuri iz 1959. Međutim, i sam Jung je vjerovao da su bar neki NLO-i istinske letjelice, pozivajući se na materijalne dokaze do kojih se došlo simultanim radarskim promatranjima.
materijalni dokazi
Zapravo, bilo je mnogo NLO izvještaja koji su bili praćeni materijalnim dokazima različitih vrsti, kako neposrednih, tako i posrednih. Hajnekova skala bliskih susreta definira posredan materijalni dokaz podatak dobiven od bliskih susreta prve vrste, npr. podaci do kojih se došlo s udaljenosti putem radara ili fotografiranjem. Mnogo posredniji materijalni dokazi dolaze od bliskih susreta druge vrste, interakcija koje se događaju na bliskoj udaljenosti, uključujući tzv. tragove slijetanja i fiziološke efekte.
Za manji broj ovih slučajeva se ispostavilo da su bili namjerne obmane, dok je veći broj slučajeva, uključujući i one koje su istraživale vladine i vojne agencija, označen kao neidentificiran ili neobjašnjiv. Analizom većine slučajeva se došlo do rezultata koji su dvosmisleni ili nezaključivi. Ipak, čak i dvosmislene fizičke slučajeve bi trebalo podvrgnuti statističkoj analizi, kako bi se otkrili trendovi među slučajevima.
U listu različitih materijalnih dokaza spadaju:
Radarski kontakti i praćenja, ponekad i sa različitih položaja. Ovi dokazi se često ubrajaju u najbolje, pošto su tom prilikom uključeni obučeno vojno osoblje, simultana vizualna opažanja i presretanja avionima. Jedan takav primjer je bilo masovno opažanje velikih, bešumnih, niskoletećih crnih trokuta 1989. i 1990. iznad Belgije.
Fotografski dokazi, uključujući fotografije, videozapise, uključujući ponekad i video u infracrvenom spektru (rijetko).
Zabilježeni vizualni spektrogrami (izuzetno rijetko). – (vidi spektrometar)
Materijalni dokazi o tragovima slijetanja, uključujući tragove na zemlji, spaljenu i / ili raskopan zemlju, spaljenu ili polomljenu vegetaciju, tragove metala i dr. (Vidi npr. NLO incident na koti 611), magnetske anomalije i povećana razina radijacije. Dobro poznati primjer iz 1980. je šumski incident u Rendelšamu, koji se zbio u Engleskoj. Drugi se odigrao 1964. kod Sokoroa (Socorro) u Novom Meksiku i smatra se za jedan od najneobjašnjivijih slučajeva Projekta Plava knjiga. Katalozi nekoliko tisuća takvih slučajeva su sakupljeni, a posebno od strane istraživača Teda Phillipsa (Ted Phillips).
Fiziološki učinci na ljude i životinje uključujući privremenu paralizu, osip kože, opekotine i očiju i simptome slične trovanju od radijacije, kao što je bio Keš-Lendrumov incident (Cash-Landrum incident) iz 1980. Jedan ovakav slučaj iz Venezuele, koji je bio objavljen i časopisu Američka znanosti (Scientific American magazine), potječe iz čak 1886. Takozvani slučajevi sakaćenja životinja / krava, za koje neki također vjeruju da su dio NLO fenomena. Takvi slučajevi su bili analizirani uz pomoć tehnika forenzičke znanosti.
Biološki učinci na biljke poput ubrzanog ili usporenog rasta, proklijavanje sjemena i prelomljenih stabljika (obično se povezuju sa slučajevima s materijalnim dokazima ili s krugovima u usjevima).
Elektromagnetne smetnje uključujući blokade automobila, nestanke struje, radio / TV smetnje, otkazivanje rada magnetskih kompasa, navigacijskih sustava, sustava za komunikaciju i pogonske smetnje aviona.
Daljinska bilježenja radijacije, neka se spominju u dokumentima FBI-ja i CIA-e o zbivanjima iznad vladinih nuklearnih instalacija kod Nacionalne laboratorije u Los Alamosu i Nacionalnog laboratorija u Oak Ridge 1950., a također ih u svojoj knjizi spominje i direktor Projekta Plava knjiga Ed Rupelt (Ed Ruppelt).
Čvrsti materijalni dokazi, kao što je bio slučaj Ubatuba (Ubatuba) u Brazilu 1957. s ostacima magnezija, koji su bili analizirani od strane Kondon komisije i drugih. I u incidentu Sokoro iz 1964. bilo je tragova metala, koje je analizirala NASA.
Razno: Zabilježene elektromagnetske emisije, kao što su mikrovalovi detektirani u dobro poznatom slučaju iz 1957. s opažačkim avionom RB-47, koji je također bio i vizualni i radarski slučaj. Za polarizacione prstenove oko NLO-a dr James Harder (Dr. James Harder) je smatrao da su intenzivna magnetska polja NLO-a koja stvaraju Faradayev efekt.
Unatoč tome što mnogi znanstvenici imaju nisko mišljenje o ovoj temi, mnogi fizički efekti su zreli za znanstvenu analizu. Sturokov NLO panel je 1997. proveo sveobuhvatni pregled slučajeva s materijalnim dokazima.
Pojedini znanstvenici i inženjeri su pokušali podrže moguću fiziku u vezi sa NLO-ima kroz istovremenu analizu i izjava očevidaca i materijalnih dokaza. Primjer su dali bivši inženjer NASA-e James Mek Campbell (James MCCAMPBELL) u knjizi Ufologija (Ufology) i drugi NASA-in inženjer Pol Hil (Paul Hill) u knjizi Nekonvencionalni leteći objekti (Unconventional Flying Objects). Među temama koje su obojica dodirnuli bilo je i pitanje kako NLO-i mogu letjeti supersoničnim brzinama, a da ne stvaraju zvučni prasak (sonic boom). Mek Kembelov rješenje u vidu mikrovalne plazme koja cijepa zrak ispred letjelice, istražuje dr Leiko Mirabo (Dr. Leiko Myrabo), profesor inženjerijske fizika Renslerovom politehničkom institutu, kao mogući napredak u hipersoničnom letenju. Neka nedavna dostignuća na polju elektroničkog ratovanja veoma liče na elektromagnetske smetnje i fiziološke efekte opisane u NLO slučajevima iz 1940ih i 1950ih. Američki Zrakoplovni znanstveni savjetodavni odbor je 1997. objavio izvješće o naoružanju zrakoplovstva za 21.vek, u kojem se opisuje kako bi energetska oružja navođena mikrovalovima mogla biti upotrijebljena za blokadu vozila, čime bi ona postala laka meta za bombardiranje. Isto oružje je u stanju onesposobi navigacijske i komunikacijske sustave zrakoplova, kao i električnu mrežu i elektroničke uređaje na zemlji. Mikrovalna oružja za kontrolu masa koja izazivaju temperaturu i intenzivan bol bila su najavljena 2001. Druga mikrovalna oružja bi izazivala gubitak tjelesnih funkcija.
