Dok većina već nakon prvih taktova bez dileme prepoznaje “Za Elizu”, kompoziciju za solo klavir iza koje stoji Ludwig van Beethoven, malo tko sa sigurnošću može reći tko je bila žena kojoj su ove note posvećene.
Kompozicija “Za Elizu” objavljena je tek 1865. godine – 38 godina nakon smrti Ludwiga van Beethovena. Djelo je pronašao muziolog i pisac Ludvig Nol, koji je tvrdio da je originalni rukopis potpisan Betovenovom rukom bio datiran na 27 travnja 1810. godine.
Iako danas znamo mnogo detalja o Betovenovom životu, i dalje nitko sa sigurnošću ne može reći tko je bila Eliza kojoj je skladatelj posvetio jedno od svojih najpoznatijih djela. Brojni istraživači lika i djela jednog najvećih genija u povijesti glazbe došli su, međutim, do nekolicine imena i priča o ljubavnom životu čuvenog skladatelja koji bi mogli razjasne tko je bila Eliza.

Muzikolog Max Unger, koji se bavio istraživanjem života i stvaralaštva Ludwiga van Beethovena, bio je uvjeren da je Ludvig Nol pogriješio prilikom prepisivanja rukopisa i da je u originalu naslov skladbe zapravo glasio “Za Terezu”. Vjerovao je da je ovo djelo inspirirala Tereza Malfati, Beethovenova prijateljica i učenica koju je slavni umjetnik zaprosio upravo te 1810. godine. Ona je, međutim, odbila njegovu bračnu ponudu i nekoliko godina kasnije postala supruga austrijskog plemića baruna Wilhelma von Drosdika. Štoviše, kompozicija je pronađena među njezinim privatnim predmetima.
Interesantno je, međutim, da postoji Beethovenovu djelo koje se ponekad naziva baš – “Za Terezu”. U pitanju je Klavirska sonata br. 24, koju je čuveni umjetnik posvetio grofici Terezi fon Brunswick, još jednoj od svojih učenica. Neki Betoven biografi kasnije su spekulirali da to ukazuje da je upravo grofica “Besmrtna draga” koja je inspirirala “Odu radosti” i kojoj se skladatelj obraća jednim ljubavnim pismom.
“Ah, ima trenutaka kad mislim da jezik ne znači baš ništa. Razvedri se, ostani moja jedina vjerna draga, moje sve “, piše, između ostalog, Betoven.