Beogradska mumija, koja se nalazi u arheološkoj zbirci Filozofskog fakulteta, već godinama je skrivena od pogleda javnosti, jer je za njezino izlaganje neophodno oko 70.000 eura.
Za proteklih 120 godina, koliko je ova mumija vlasništvo srpskih naroda, nije bilo raspoloženih donatora, sponzora niti zainteresiranih državnih organa koji bi osigurali sredstva da se kupi specijalna zaštitna vitrina u kojoj bi ovakva dragocjenost bila sačuvana od propadanja.
Prema riječima dr Branislava Anđelkovića, docenta Odjela za arheologiju Filozofskog fakulteta, svi dosadašnji pokušaji da se pronađu sredstva za neophodnu vitrinu su propali.
– Čak sam imao ideju da se podigne kredit od neke banke za kupnju zaštitne vitrine, a da se novac za otplatu skuplja naplaćivanjem ulaznica posjetiteljima.
Tako bismo bar nešto napravili da riješimo ovaj problem, a svi posjetitelji bi na taj način bili mali donatori – istaknuo je dr Anđelković.
Podsjećanja radi, Hadži Pavle Riđički, danas gotovo zaboravljeni dobrotvor s plemićkom titulom, donio je 1888. mumiju s puta po Bliskom istoku, koju je kupio u Egiptu i iste godine poklonio Narodnom muzeju u Beogradu.
Ovo kulturno nasljeđe vremenom je našim stručnjacima otkrilo mnoge tajne o sebi, kao što je čuveno 191. poglavlje Knjige mrtvih, koje je locirano u samo dvadesetak slučajeva u svijetu, ali i mnoge druge posebnosti.
U jednom razdoblju ova dragocjenost bila je čak ustupljena i Crnoj Gori.
Prema riječima dr Anđelkovića, mumija je od 1986. do 1991. bila, političkom intervencijom tadašnjeg vrha države, ustupljena Galeriji umjetnosti nesvrstanih zemalja Josip Broz Tito u Titogradu.
– Da naša katedra nije pokrenula pitanje njenog vraćanja, vjerojatno bi mumija do danas ostala u Podgorici.
Nakon povratka u Beograd studenog 1991, mumija je kraće vrijeme bila u depou Narodnog muzeja, a potom na molbu tadašnjeg šefa Katedre za arheologiju Bliskog istoka profesora Save Tutundzic, Narodni muzej je ugovorno ustupio ovu mumiju Arheološkoj zbirci Filozofskog fakulteta u Beogradu u studijske i edukativne svrhe .
Međutim, nije ustupljena samo mumija, već i cjelokupna staroegipatska zbirka – naglasio je dr Anđelković.

Otkrila A
Punih 105 godina po dospijeću u Narodni muzej, kako tvrdi dr Anđelković, s mumijom nije urađeno ništa. Prema njemu, ni rukovanje mumijom ni uvjeti čuvanja nisu bili odgovarajući, a njena prva znanstvena proučavanja započeta su 1993. godine.
Želeći joj da bar nekakav identitet dok se ne utvrdi njezino pravo ime, u prvim radovima dr Anđelković ju je nazvao Beogradskom mumijom.

Od tada je otkriveno obilje dragocjenih i neočekivanih podataka i nalaza koji su, kako tvrdi, prevazišli i najsmjelije očekivanja.
– Otkriveni su amuleti ili amajlije koje se stavljaju na mumiju kao magijska zaštita i neophodna pomoć u zagrobnom svijetu. (Otkriven je amulet boginje Maat i ib-srce od zlata, čuveno egipatsko udžat-oko od poludragog kamena lapis lazulija, kao i veći broj amuleta od fajansa, prije svega tzv. Jed-stupovi i privjesci sa Ozirijačnom trijadom.)
Ovi amuleti obično su raspoređeni po grudima i trbuhu mumije, unutar lanenih ovoja, ali većina ih se urušila u oštećenu grudnu šupljinu, gdje su i pronađeni.
Perle od fajansa pružale su se oko vrata mumije i jedan njihov dio nađen je rasut, dok je ostatak bilo moguće uočiti na rendgenskoj snimci.
Također su pronađene oslikane predstave boginja Izide i Neftis. Njihove predstave naslikane su na Kartonaži (slojevi lanenih ovoja slijepljenih tutkalom i gipsom), koja se nalazila na vanjskoj strani mumije.
Svi ovi elementi namijenjeni su onostranoj zaštiti pokojnika – objašnjava dr Anđelković.
Do najvažnijeg otkrića došlo je travnja 1996. godine. Riječ je o svitku papirusa pod lijevom miškom pokojnika, uz njegovo srce, po čemu je Beogradska mumija jedna od rijetkih u svijetu.
– Svitak papirusa je moje najznačajnije otkriće. Koliko mi je poznato, Beogradska mumija je jedina za koju se u ovom trenutku zna da ima svitak papirusa još in situ, a to znači na mjestu gdje su ga izvorno postavili balsamer i svećenik.
Ima dosta mumija i dosta papirusa, ali se vrlo rijetko neki papirus može vezati za konkretnu mumiju.
U pitanju je egipatska Knjiga mrtvih, zbirka funerarnih tekstova, svojevrstan vodič po drugom svijetu.
Sudeći prema debljini svitka, nije isključeno da je pridodan i još neki funerarni tekst – naglašava dr Anđelković.
Dešifriranje hijeroglifa na lijesu mumije, koji je oslikan i pozlaćen, započeto 2003. godine, u suradnji s dr Emily titere iz Orijentalnog instituta u Chicagu, dalo je nova otkrića. Tom prilikom otkriven je identitet pokojnika.
– Zvao se Nesmin, što bi prevedeno s staroegipatskog značilo ”
Onaj koji pripada bogu Minu “. Nesmin je imao titulu sma svećenika i starao se o odjeći boga plodnosti Mina u njegovom hramu u Akhmimu.
Uspjeli smo dešifrujemo i pozlaćeni natpis na lijesu i otkrili smo da je riječ o citatu iz Knjige mrtvih, štoviše o izuzetno rijetkom 191. poglavlju, odnosno magijskoj formuli Za povratak duše u tijelo iz Knjige mrtvih.
Za bezmalo dva stoljeća egiptologije, među tisućama kovčega, papirusa i sličnih ispisanih staroegipatskih spomenika u svijetu, tekst 191. poglavlja je dosad lociran u svega dvadesetak slučajeva – naglašava dr Anđelković uz napomenu da najpoznatija Knjiga mrtvih, tzv. Anijev papirus završava 186. poglavljem.

OŠTEĆENJA
Ratovi su svakako doprinijeli oštećenju Beogradske mumije, ali kako tvrdi dr Anđelković, za to su kriva i brojna seljenja Narodnog muzeja.
– Pomenuću samo najvažnije: od kuće Miše Anastasijevića na Kraljevom trgu, preko kuće Raše Miloševića u Ulici kneza Miloša, do zgrade Novog dvora.
U zgradu nekadašnje Uprave fondova i Hipotekarne banke, gdje se i danas nalazi, Muzej je useljen 1951, au novoj postavci, otvorenoj 1952, nalazila se i staroegipatska zbirka, čiji predmeti su, kako u muzejskom vodiču konstatira Katarina Ambrozić, “slučajno skupljeni i daju samo osnovni pojam o karakteru egipatske kulture i umjetnosti “.
Kovčeg s mumijom bio je izložen u uspravnom položaju, što je za krhke i već oštećene mumifikovane ljudske ostatke sa svitkom papirusa bio faktor dodatnog oštećenja.
Nedugo nakon dolaska Laze Trifunovića, novog upravitelja Muzeja, 1962. kovčeg s mumijom skida se iz stalnog postava i seli u depo, gdje ostaje sve do ustupanja Crnogorcima 1986.
O nestručnom rukovanju i transportu do Titograda (i natrag iz Podgorice) ovog izuzetno osjetljivog materijala da i ne govorimo – naglašava sugovornik Europe.

IZLOŽBE
Mumija je prvi i posljednji put bila samostalno izlagana 1888. godine, a do 1915. bila je izlagana s drugim arheološkim eksponatima u Narodnom muzeju.
Međutim, početkom Prvog svjetskog rata tadašnja zgrada Narodnog muzeja bila je pogođena austrougarskom granatom, i to baš sala u kojoj je u staklenoj vitrini bila izložena mumija.
Kovčeg s mumijom tada je zatvoren i koliko je poznato sugovorniku Europe, mumiju od tada više nije bilo moguće vidjeti kao izložbeni eksponat.
– Pokušali smo prošle jeseni da napravimo spektakularnu izložbu, koja je pored Beogradske mumije, trebala obuhvatiti i većinu drugih staroegipatskih eksponata u Srbiji.
Uz lasere koji formiraju piramidu, kompjutersku 3D animaciju, zvukove digitalizirane koptske liturgije, što je inače jezik najsličniji staroegipatskom, u rekonstruiranom ambijentu faraonskog Egipta željeli smo načinimo fascinantan spoj modernog cyber-doba, čudesnog egipatskog dizajna i drevne egipatske misterije.
Izložba je trebalo da se napravi u suradnji s Muzejom istorije Jugoslavije, odnosno njihovim galerijskim prostorom na Pašićev trgu.
Mada nam je na početku suradnje rečeno da je zatvaranje financijske konstrukcije izložbe gotovo formalnost, kada sam sa svojim suradnicima već krenuo u realizaciju i uradio virtualni računalni model izložbe do najsitnijih detalja, pokazalo se da je za ovu muzejsku kuću čak i nabavka specijalne vitrine bila nesavladiva organizacijska prepreka.
Ponudili smo im nekoliko alternativnih logističkih modela, ali nismo naišli na razumijevanje, tako da do realizacije izložbe nije došlo – prisjeća se dr Anđelković i napominje da kondenzacija vlage od daha posjetitelja i temperaturne oscilacije mogu pogubno djelovati na organske ostatke i da se mumija ne može izlagati izvan njihovih prostorija dok se za nju ne osigura zaštitna vitrina.
Mumije nisu ni vječite ni neuništive. Njihovo raspadanje, prema mišljenju stručnjaka je samo znatno usporenije u odnosu na druge vidove sahranjivanja, pa je neophodno voditi računa da se one što duže sačuvaju u tom obliku.
Prema riječima dr Anđelkovića, specijalna hermeticka vitrina frankfurtske tvrtke Glasbau Hahn, punjena dušikom, osvijetljena optičkim vlaknima, s kontroliranom atmosferom, temperaturom, vlagom, i neprobojnim troslojnim staklima s UV folijom, omogućila bi tisućama posjetitelja da sigurno vide mumiju, a interes, uključujući ono medijsko, za ovakvu izložbu bilo bi ogromno.

– Pošto će iduće godine biti 120 godina kako je mumija dospjela u Beograd, nadamo se da će se naći sponzori koji bi kupnjom specijalne vitrine ne samo omogućili najširoj javnosti da vidi mumiju, već bi ujedno osigurali i njezino optimalno čuvanje za generacije koje dolaze.
Time bi se ispunio i amanet Riđičkog, koji je mumiju kupio “ne za sebe nego za srpski narod”, da je “narod srpski gledi i njome stvarno se pouči o jednom naročitom običaju starih Egipćana” – objašnjava dr Anđelković.

PLANOVI
S obzirom na to da je arheologija znanstvena disciplina koja, pored znanja, zahtijeva i vrijeme i strpljenje, Beogradska mumija Nesmin još nije sve rekla.
Prema riječima dr Anđelkovića, pojave novih tehnologija neprestano omogućuju da se skine još jedan veo misterija prošlosti.
– Prva etapa istraživanja uspješno je privedena kraju, ali je odmah započeta druga, mnogo zahtjevnija, koja uključuje ekstrakciju i razmotavanje papirusa, konzervaciju cjelokupnog materijala i odgovarajuću prezentaciju mumije.
Nastaviće se s novim, raznovrsnim analizama, koje će nam pomoći da utvrdimo i mnoge druge podatke, primjerice o Nesminovom zdravlju, prehrani i eventualnim medikamentima koje je koristio.
Primjenom novih tehnologija dobiće se i virtualna Beogradska mumija, koja će moći kompjuterski da se ispituje i virtualno razmatra, a uslijedit i rekonstrukcija Nesminovog lica – ukazuje dr Anđelković.
Ljubitelji ne samo staroegipatske civilizacije, nego cjelokupne umjetničke zaostavštine Srbije nadaju se da će Ministarstvo kulture i znanosti, kao i sponzori iz gospodarstva i donatori, prepoznati značaj i potencijal ovog jedinstvenog eksponata.
Jedno je sigurno, Nesmin i svitak papirusa koji nosi pod rukom s pozlaćenim noktima predstavljaju neprocjenjivu kulturnu vrijednost Srbije.
dr Branislav Anđelković,
docent Odjela za arheologiju Filozofskog fakulteta

detektivska ARHEOLOGIJA
– U našim prostorijama nalaze se dva staroegipatska kovčega iz Narodnog muzeja (drugi je prazan). Kada je riječ o porijeklu ovih kovčega, zvanične činjenice su tvrdile: da je riječ o poklonu Chestera Bitija iz Londona 1920, zatim da su kovčezi pripadali nekom njemačkom oficiru koji ih je pri povlačenju ostavio u Beogradu, i najzad da su dar Direkcije Srpske državnih željeznica .
Urbana legenda koja je kružila među starijim kolegama čak je tvrdila da su kovčezi služili za šverc suhomesnatih proizvoda.
Prosto je neshvatljivo koliko su brzo i potpuno bili zaboravljeni donatori ovih milijunski vrijednih poklona.
A, spomenuti prazan staroegipatski kovčeg igračice Nefer-renepet poklonio je rođeni Somborac, kasnije čuveni pariški i njujorški galerista i antikvar Ernest Brumer 1921. godine, mada je, uslijed nemilih okolnosti i povlačenja po sudovima, formalni darodavac Brumerovog poklona na kraju bila Generalna direkcija carina 1923.

Ostala je ipak još jedna misterija, pošto je Brumer, prema svemu sudeći, poklonio dva kovčega, ali se trag tom trećem kovčegu gubi ubrzo nakon ulaska partizana u Beograd.
Kada sam svibnja 1993. razgovarao s nekadašnjim direktorom Muzeja Miodragom Kolarić, spomenuo mi je detalj o zagrebačkom časniku koji je, navodno, poratnih godina odnio jedan staroegipatski kovčeg iz tadašnje stolarske radionice Narodnog muzeja, što možda upućuje na rješenje ove nepoznanice – objašnjava dr Anđelković, koji ne skriva koliko je prvi dio njegovog rada vezan košarkaškom staroegipatskih predmeta iz Narodnog muzeja bio prava “detektivska arheologija”.