Još prije pet stoljeća američki Indijanci primijetili su u planinama Sierra Nevade neobičnu pojavu. Stenje čije je težina dostizala i 320 kilograma ostavljalo je za sobom tragove kao da su ga ljudi ili životinje vukli po ravnici od ispucalog blata. Indijanci su često stražarili provodeći besane noći ne bi li na trenutak ugledali nepoznate ljude koji pokreću kamenje, ali nikada nikog nisu vidjeli. Ujutro bi, ipak primijetili da je izvjestan broj gromada promijenio mjesto ostavivši za sobom trag. Nije zato nikakvo čudo što su Indijanci tom pokretnom kamenju pripisivali mistične moći.

Danas, mnogo stoljeća kasnije, zagonetka kamenja koje se kreće uzduž i poprijeko ravnice poznate kao “Plaža trkalište” još pobuđuje pažnju i navodi znanstvenike na žestoke rasprave: da li su ključ ove zagonetke ponuđena znanstvena objašnjenja ili na tom mjestu djeluju sile koje čovjek ne umije da imenuje i koje će i dalje da ga zbunjuju?

Vjetar plus led
“Plaža trkalište” dio je Doline smrti koja predstavlja nacionalni spomenik. široka je dva kilometra, dugačka pet, na nadmorskoj visini od 1200 metara. Okružena je brdima s kojih posjetitelj jasno može vidjeti na stotine gromada razbacanih po njenoj površini. Svi koji tamo dođu gaje nadu da će prvi prisustvovati kretanju kamena po isušenom dnu jezera nastalom tijekom posljednjeg ledenog doba na Zemlji.
Početkom ovog stoljeća skupina učenika s Jelskog sveučilišta kampirala je u toj oblasti u želji da razriješi tajnu kamenih gromada. Nisu uspjeli, ali Mary Felton, studentica geologije, postavila je teoriju da se kamenje pri snažnom vjetru kreće ravnicom na tankom sloju vode. Odmah su se našli oni koji su pokušali osporiti njenu hipotezu postavivši samo jedno pitanje: “Kako je moguće da se na taj način pokrene tolika masa?”
I stručnjaci i amateri slažu se da se kamenje ne kotrlja već da za sobom ostavlja trag kao da ga netko gura – i to trag širok koliko i ono samo. Godine 1955. geolog George Stanley objavio je u “Biltenu udruženja geologa Amerike” da su vjetar i led dva glavna čimbenika tog kretanja. On tvrdi da led koji se noću često hvata u toj oblasti obrazuje tanak prekrivač preko cijele ravnice. Ako istovremeno dune i jak vjetar, kamenje počinje klizi. Ali ni stenli ne odgovara na pitanje koje je postavljeno Meri Felton: “Kako ogromne gromade uspijevaju se pokrenu?” Osim toga, dodaju neki znanstvenici, led koji se noću stvara toliko je tanak da nikako ne može biti podloga za klizanje čudnog kamenja.
A onda je 1969. počelo novo proučavanje pokretnog kamenja iz Doline smrti. Poduzeo ga je dr. Robert šarp iz geološkog instituta za tehnologiju. Njegovo proučavanje “Plaže-trkališta” potrajalo je sedam godina, a za to vrijeme pratio je promjene čitavog niza čimbenika kao što su vjetar, voda, led, zrak, veličina kamenja, temperatura i sastav tla na dnu jezera. šarp je shvatio da jedino sustavnim istraživanjem možda može riješiti ova tajna.

Tri znanstvena (sporna) zaključka
Odabrao je 25 komada različite težine: od kamenja lakšeg od jednog kilograma do čudovišta nazvanog Veliki tata, teškog gotovo pola tone. Metalnim šipkama obilježio je njihov položaj, kako bi bio siguran da ih nitko neće dirati. Uz to, osigurao je nadzor vladinih službenika, potom obilježio još pet, tako da je na kraju promatrao ukupno 30 kamenja.
28 od 30 obilježenih promijenilo je mjesto. Najveća razdaljina koji je neki od njih napravio iznosila je 262 metra. Ova pomicanja nisu se, naravno, događala u jednom navratu, već s prekidima od nekoliko mjeseci ili godina. Jedan kamen pomaknuo se odjednom čitavih 200 metara, to je kamen sa nadimkom Nancy koji je bio lakši od pola kilograma.
šarp je došao do tri zaključka:
1. Dok se kamenje kretalo ispred njega su se dizale gomilice zemlje s dna trkališta. To ukazuje na činjenicu da se kamenje kretalo dok je tlo bilo vlažno, pošto ove gomilice ne bi mogle da se naprave za vrijeme suše kad je tlo tvrdo.
2. Najveći broj pomicanja zabilježen je tijekom zime i to 1968/69 godine, 1972/73 i 1973/74 kada je bilo neuobičajeno mnogo kiše i puhao jak vjetar.
3. šarp je također izračunao da je potrebno točno 0,6cm vodenog taloga na površini “Plaže” pa da ona bude u savršenoj ravnoteži. Svatko prekomjerna količina vode dovela bi do uranjanja kamenja u površinu doline, a ako bi je bilo manje od 0,6cm, vjetar ne bi bio u stanju da ga pokrene. Puše li vjetar pri tom određenom brzinom stvaraju se uvjeti u kojima kamenje zaista može kretati. “Tajna je u tome da kamen zahvati igra vjetra i vode u pravom trenutku” – zaključuje ovaj znanstvenik.

Tajna ostaje tajna
Robert šarp tvrdio je da je kamenje u prvom trenutku pokretao snažan nalet vjetra, a potom je nastavljalo svoje čudno putovanje po dnu jezera zahvaljujući tankom sloju vode i povjetarcu. Naveo je također da okolna brda usmjeravaju vjetar između nebrojenih vrhova i pukotina tako da u dolinu stiže velikom brzinom omogućavajući kamenju dobiti potrebno početno ubrzanje.
Nisu se svi složili s hipotezama dr. Sharp. Prije mnogo stoljeća Indijanci su zabilježili da se kamenje kretalo čak i kada je nebo bilo vedro, a dolina suha. Drugi znanstvenici, opet, smatraju da ta brzina vjetra ne može biti dovoljna da se pokrene iole teži kamen, a zatim mu omogući da se dalje kreće.
Jedne prosinačke noći, dvije godine poslije objavljivanja članka dr. Šarpa, pao je jak mraz. Mjesec je bio visoko i jasno se vidio na nebu bez oblaka poslije čitave sedmice kiša i temperature neuobičajeno niske za to doba godine. Ujutro je primijećeno da se nekoliko gromada pomaknulo …
Ako u pitanju nije neki prirodni fenomen, u čemu je onda tajna ovog čudnog kamenja.