Naši Učitelji Sa Nebesa! Bića s neba, kočije s krilima i kreature (pola ljudi, pola životinje) nalaze se u mnogim legendama, a umjetnici su ih u svojim djelima ovjekovječili. Da li su to dokazi da su nas vanzemaljci posjetili? Prema Bibliji, svi smo mi potomci jednog para, Adama i Eve. Pošto voma mali broj ljudi to shvaća literarno, većina zato i zaključuje da smo mi prilično degenerisana vrsta.

Sama Biblija, međutim, tvrdi, prilično eksplicitno, da je dodatno sjeme izmiješano s ljudskim genima – znači da je u pitanju porijeklo koje nije sa Zemlje već iz ‘nebeskih prostranstava’. Neposredno prije opisa potopa, u odjeljku 6, Biblija piše (prema slobodnom prijevodu):
‘Kada je čovječanstvo počelo se uvećava i raširilo se po cijeloj Zemlji i kada su im se mnoge kćeri rodile, sinovi bogova su vidjeli kako su ljudske kćeri lijepe. Tako su ih, prema svom izboru, i uzeli za žene. U tim danima, kada su sinovi bogova imali odnose s ljudskim kćerima i izrodili djecu, ta su djeca nazivala Nefili (oni koji su pali na Zemlju). To su bili heroji prošlosti, izabrani da poprave rasu. ‘
Biblijske verzije se, na žalost, bitno razlikuju, jer su u pitanju narativni opisi u tadašnjim jezičnim varijantama i to dodatno izaziva mnoge probleme prevoditeljima, teolozima i znanstvenicima. Tko su zapravo ti stalno pominjani Bogovi? Biblija poriče i samu mogućnost postojanja bilo kakvih ‘drugih bogova’. Riječ za bogove – elohim – može biti prevedena samo s riječju ‘Bog’. Ali, u tom slučaju, zašto su se ti ‘sinovi Bogova’ miješali u zemaljske poslove, kad se za Boga kaže da je načinio Adama prema svom liku kao izabranog domaćina na Zemlji?
Isto čudno vjerovanje da su u ranim vremenima bića s ‘neba’ mogla sići i uzeti za sebe zemaljske nevjeste, nije nađeno samo u biblijskim tekstovima već iu vrlo poznatim grčkim mitovima o ljubavnim avanturama njihovih bogova. U staro vrijeme nije bilo Grka koji ne samo da su željeli biti poput svojih božanstava, već su htjeli s njima žive i da izravno od njih uče.

OTMICE SA NEBESA

Avanture između smrtnih i nebeskih bića su zabilježene iu folkloru mnogih sjevernoameričkih Indijanaca. Indijanci plemena Thomson u sadašnjoj Britanskoj Kolumbiji pričaju kako su ‘bića’ s neba jednom ukrala udatu ženu. Ozlojeđeni, ljudi na zemlji su pošli u rat protiv ‘moćnih nebeskih ljudi’. Da bi dospjeli na nebo, ljudi su sagradili jednu vrstu lifta, ali su tu konstrukciju srušili nebeski ljudi kad su ponovo došli. Kao posljedica tog rušenja, mnoge vrste životinja su nestale s lica zemlje. U verziji koju priča pleme Kvinalt, s područja današnjeg Washingtona, za agresore se kaže da su došli ‘iz nebeske zemlje, tamo gdje su zvijezde’. I iz tog plemena su nebeski ljudi oteli prelijepu udatu ženu. Otmica i odvođenje dvije zemaljske ljepotice izazvalo je kozmički konflikt, au slučaju plemena Kvinalt i skoro potpuno uništenje plemena.
Takve veze nisu uvijek završavale tragedijom. Maori priznaju da im je rasa proizašla kao rezultat ljubavi kćeri poglavice i princa iz zemlje koja se nalazila negdje daleko na nebu. Uljez je uhvaćen od strane domorodaca ali se poglavici svidio i to mu je spasilo život. Vanzemaljac je ostao živjeti s njima i na kraju se oženio poglavičine kćerkom. Delegaciji Maora je bilo dozvoljeno da posjeti zemlju na nebu gdje su naučili mnoga umijeća od tamošnjih superiornih ljudi. Ne opisuje se kako su ti ljudi locirali svog izgubljenog princa niti je li on stalno ostao na Zemlji. Slične priče o danima kad su naši daleki preci bili bliski s nebeskim ljudima, ostale su diljem naše planete. Mačingguenga Indijanci u peruanskoj džungli govore o ‘ljudima s neba koji su došli na zemlju po srebrnoj, blještećoj traci koja se proteže nebom’. Japanci imaju mit koji govori da je pristup zemlji s neba ostvaren pomoću neke vrste mosta što je omogućavao bogovima da često posjećuju naše pretke.
Što se može učiniti s tim čudnim legendama koje opisuju vezu ljudi sa nebeskim bićima? Ortodoksna antropologija nema standardnog objašnjenja za te priče, mada u njima otkrivamo vezu koja vodi prema ‘paranormalnim fenomenima’. Neke od tih priča podsjećaju na današnje priče o letećim tanjurima. Potrebno je na ovom mjestu naglasiti da opisi kontakta s vanzemaljcima često uključuju i ljubavne odnose: sve to zvuči poput pretpostavljenih miješanih brakova između ‘bogova’ i ‘zemaljskih djevojaka’ u starim legendama.
Da li imamo posla s misterioznim kvalitetom ljudske psihe, čiji su rezultati toliko široko rasprostranjeni da izazivaju slične fantazije u vezi vjerovanja da postoje superiornija bića od ljudi? Alternativa je – da su te legende neka vrsta dokaza da je kontakt između ljudi i izvanzemaljaca ostvaren, suviše je teška za prihvaćanje. Bez obzira na nevjerojatnost takvih priča, postoje mnogi teoretičari koji iznose hipoteze u prilog takvih kontakata, i takve hipoteze nije lako odbaciti.
Ozbiljan pokušaj da se mitovi o ‘sinovima bogova’ istraže učinio je Tom Letbridž, jedan od najčuvenijih britanskih arheologa. Pošto je umirovljen 1957. godine, kao kustos Arheološkog muzeja u Cambridgeu, odlučio se pozabavi tom problematikom. Proučavao je gigantske figure bogova u Vandlberiju i pritom razvio posebnu tehniku ​​u arheološkim istraživanjima. Njegova istraživanja završila su se kontroverznom studijom ‘Legenda o božijim sinovima’.
Letbridž objašnjava: ‘Ako se to dogodilo, želio sam saznati tko su bili ti’ sinovi bogova ‘. Proučavao sam taj problem mnogo godina i proveo sam sate s arheolozima, antropolozima i teolozima u Cambridgeu, ali ništa nisam postigao. Izgleda da nitko ne zna pravi odgovor. Letbridž je u stvari postavio pitanje: Tko su i što su bili Bogovi? I zašto je čovječanstvo oduvijek vjerovalo da takve stvari kao što su susreti treće vrste postoje?
Letbridž se posebno zadržao na mitološkim opisima vozila koje su koristili nekadašnji bogovi. Elijah je bio prebačen u nebo na kolicima s krilima. Grčki bogovi s Olimpa su putovali aerodinamičnim napravama. To nije bio samo produkt grčke mašte, tvrdio je Letbridž, zato što postoje i hindu priče o božanskim bićima koja su imala vrlo pokretljive leteći stroj i destruktivno oružje. Za Letbridža sličnost između tih letjelica i NLO-a iz suvremenih izvještaja je očigledna i vodi nedvosmislenim zaključcima o ‘sinovima Bogova’. On sugerira zaključak da su mitovi u stvari sjećanja na izvanzemaljske posjetitelje, i da su najvjerojatnije prije 5.000 godina ili čak i ranije bića s nekog drugog svijeta došla na našu planetu i udahnula nam malo civilizacije kontaktom ili čak kroz zajednički život.
Te ideje nisu nove, mada je Letbriž do njih došao samostalno. Godine 1968. taman kada je kompletirao svoj rukopis, Letbridž je zapazio švicarskog hotelijera Eriha fon Denikena. Nekoliko vrsnih pisaca se i ranije bavilo temom ‘nebeskih astronauta’, i to mnogo ranije od Denikena, ali se taj samostalni izdavač prosto nametnuo publici svojim knjigama, pomalo bezobrazno tvrdeći da je do svega sam došao te da je potpuno originalan. Poznato je da je sredinom 19. stoljeća okultist i novinar Helena Blavacka tvrdila da je civilizacija, ako ne i sam ljudski rod, potekao s druge planete. Mitovi i antropološki dokazi, koje je Däniken iskoristio da prigrabi slavu i botastvo, pažljivo su sakupljani tijekom mnogih stoljeća. Sredinom 20. stoljeća to su vrlo uspješno radili Luj Powell i Žak Berže iz Francuske, te Raymond Drake, John Mitchell i Brinskli le poer Trenč iz Engleske koji je otvorio raspravu o NLO-ima 1979. godine u Domu lordova.
Zajedno, ti autori su sakupili veliku količinu upotrebljivih dokaza na temelju tradicije i vjerovanja sa svake točke zemljine kugle. Sa prethodnim znanjem, sve je to zajedno formiralo prilično jasnu sliku o izvanzemaljskoj intervenciji u razvoju čovječanstva. Postoje legende koje vrlo decidirano govore o ‘kulturnim herojima’ misterioznog podrijetla koji su čovjeka naučili svim osnovnim znanjima. O tome Letdbridž ovako govori: ‘Mnoge legende kategorički tvrde da je takav i takav Bog učio ljudski rod tu i takvu vještinu. Moćni Hugh, primjerice, kako to navode velške ‘barde’, učio je praljude ratarstvu. Čovjek do tih znanja nije došao teškim zabadanjem drveta ili koske u zemlju zbog vađenja korijena: Bog ga je naučio što da sadi, kako održavati zasađeno i kako bere plodove.

donosioci ZNANJA

Teorije o nekdašnjem posjetiteljima iza svemira imaju ponekad očiglednu potrebu da same sebe dokažu. Zato se, često i kad to nije očito, naglašava da legende ocrtavaju besperspektivnost naših primitivnih predaka. Navodno bi bili niko i ništa da ti posjetitelji nisu došli. Vanzemaljci su poklonili čovjeku vatru, a zatim ga naučili zemljoradnji. To, istina, ne znači da su ta božanstva stigla u svemirskim brodovima – ili su naši preci bili toliko slaboumni da tako što nisu mogli shvatiti i zapamte.
Današnja saznanja nas upućuju na to da bi nebeska bića izbjegavala da izigravaju bogove, bez obzira koliko bili naprednija rasa. To znači da i nisu morali da se toliko bitno razlikuju od ljudi: naša predanja su to od njih učinila. Po vjerovanju, Bogovi su živjeli duže, bogatije i slobodnije nego obični smrtnici. Otkriće vatre je moralo biti zaprepašćujuće, puno magije i straha. Kako je to uopće bilo moguće shvatiti nego kao božju vlasništvo? Zato je vatra i morala biti ukradena od Prometeja, koji je zbog toga okrutno kažnjen. Slično je i sa zemljoradnjom: vjerojatno su najveće promjene ponašanja čovjeka vezane za početak obrađivanja zemlje. Za takvo enormno psihološko i socijalno mijenjanje života teško da bi se obični čovjek sam usudio. Prikladnije je, i mnogo sigurnije, reći da je to dar od Boga s neba i, analogno tome, ako je to već božja volja, koji bi se to čovjek usudio se opire promjeni, bez obzika koliko ona velika i šokantna bila.
Mnoge legende koje opisuju ‘kulturne heroje’, mada mnogo ne ističu njihov izgled, ipak daju neke osnovne karakteristike. Babilonci su ostavili priču u kojoj rasa ribolikih stvorenja stiže u Perzijski zaljev i, najviše ostajući u vodi, uči naše pretke znanstvenim dostignućima i umjetničkim vještinama. Postoji sličan opis i u grčkoj mitologiji: to su bogovi-amfibije zvani Telkino koji su ljude učili obradi metala. Gotovo je isti opis i vodozemca zvanog Nomo koji se, nekada davno, spustio na Zemlju u ‘rotirajućem brodu što grmi’. Dogoni, primitivno pleme iz zapadne Afrike, sigurni su da su nasljednici tih bića i da bez njih na Zemlji danas ne bi bilo života. Njihovo detaljno, u stvari, vrlo precizno znanje o Sirijusu B predstavlja jedan od vrlo čvrstih dokaza za bar jedan posjet vanzemaljaca. Aboridžini iz Australije su zahvalni za svoje bivstvovanje bićima koje zovu Vonđina.

LETEĆE STROJEVI BOGOVA

Kulturni pregaoci u tim mitovima postaju vjerojatni astronauti onda kada ih povezuju s letećim napravama. Poput starih Velšana, i Grci su vjerovali da je zemljoradnja uvedena ili naređena, a nikako samoshvaćena. Boginja Demetra je poslala svog štićenika Triptolemusa diljem svijeta u letećim karucama, da dijeli sjemenja i naučava zemljoradnji i pravljenju kruha. Crteži na vazama pokazuju emisara kako leti u kočijama na dva kotača, opremljenim krilima i stepenicama.
Vjerojatno su mnogi čuli za proroka Ezekiela i njegove viziju Boga koja je ispunila svaku iole ozbiljnu knjigu o precima-atronautima. Pored rijeke Kebar u Babiloniji, Ezekiel je vidio nešto što se u vrtlogu vjetra spuštalo s neba, isprva kao oblak a zatim kao leteća naprava, dodirnulo tle i smirilo se praćeno strašnom grmljavinom. Stajao je licem u lice s božanskom napravom, sastavljenom od kotača, krila i živih stvorenja. Sličnost s letećim kočijama Triptolemusa ne može biti slučajna – židovski novčić iz četvrtog stoljeća nove ere pokazuje Jehovu na napravi sličnoj onoj koju Grci opisuju.
Od svih mitova na zemlji, naravno za one koji vjeruju u izvanzemaljsku intervenciju, najbolji su svakako indijski. Njihove koloritne priče imaju u sebi sve esencijalne elemente onoga što predstavlja ‘sinove Bogova’. Bogovi i polubogovi silaze s neba, šire znanje i uzimaju domaće djevojke za svoje žene. Lete na čudnim zvijerima ili metalnim letjelicama koje za sobom ostavljaju vjetar. Epovi opisuju zračne bitke u kojima se pojavljuju projektili slični munji i koji mogu pretvoriti plodnu zemlju u pustinju. Jedno takvo oružje u sebi ima ‘mož Univerzuma’ i za sobom ostavlja ‘dim svjetliji od deset tisuća sunaca’.
Kad pogledamo sve te priče o nebeskim bogovima, kulturnim herojima i letećim kočijama, ideja o astronautima s drugih svjetova postaje bezmalo prirodno objašnjenje. Mitološka slika je sama sebi dovoljno sugestivna pa joj ne treba dodavati kozmičke začine. Istovremeno, ako su prijevodi i zapisi točni, nema razloga da ne vjerujemo da je to jedan od dijelova ljudske povijesti. Homerovi epovi su, primjerice, dokazani mnogo stoljeća kasnije kada je arheolog Heinrich Schliemann pronašao Troju – ukoli je to uopće bila Troja. Zašto onda ne bismo sebi postavili hipotezu da ‘nebeski bogovi’ čekaju nekog svog izumitelja?

conopljanews.net