Kada koračate kroz šumu, koja nije “pripitomljena” i gdje se čovjek nije umiješao, vidjećete ne samo život u izobilju, svuda okolo, nego ćete naići na oboreno drveće, raspale panjeve, trulo lišće i materiju koja se raspada, na svakom koraku. Gdje god pogledate, vidjet ćete život, ali i smrt. Ali, ako pažljivije Promotrimo, panj koji se raspada i trulo lišće, ne samo da rađaju novi život, već ćete uvidjeti da su i sami puni života. Mikroorganizmi rade, molekule se preuređuju … stoga, smrt se ne može naći nigdje; postoji samo metamorfoza oblika života.

Što možete naučiti iz ovoga? Smrt nije suprotnost životu. Život nema suprotnost. Suprotnost smrti je rođenje. Život je vječan. Mudraci i pjesnici vijekovima prepoznaju snolike prirodu ljudskog postojanja. Naizgled tako čvrsta i stvarna, a opet, tako kratkotrajna, da može se rasprši u trenutku.
U času smrti, vaša životna priča može vam se zaista činiti kao san, kojem je kraj blizu. Ipak, čak i san mora imati suštinu koja je stvarna. Mora postojati svijest u kojoj se san odigrava. U suprotnom, ne bi ni postojao.
Tu svijest, da li ju je tijelo stvorilo? Ili je svijest stvorila san o tijelu? San o nekome … Zašto je većina ljudi koji su iskusili blisku smrt, izgubili strah od smrti? Razmislite o tome … Naravno, znate da ćete umrijeti. Ali to je samo vaš mentalni koncept, dok se sa smrću ne suočite osobno, po prvi put. Kroz seriju bolesti, nesreću koja se dogodila vama ili nekom vama bliskom, ili kroz smrt voljene osobe, smrt ulazi u vaš život kao svijest o vlastitoj smrtnosti.
Većina ljudi se okreće od nje u strahu …
Ali, ako ne ustuknete i suočite se s činjenicom da je vaše tijelo kratkotrajno i da može nestati svakog trena, pojavit će se izvjesno nepoistovećivanje, koliko god blag bio, s vlastitom fizičkom i psihičkom formom – Ja.

Kada uvidite i prihvatite nestalnu prirodu svih oblika života, preplavit vas čudan osjećaj mira. Kroz suočavanje sa smrću, vaša je svijest donekle oslobođena od identifikacije s formom. Zato u nekim budističkim tradicijama, svećenici redovito posjećuju mrtvačnicu, kako bi sjedili i meditirali među mrtvim tijelima.

Široko je rasprostranjeno poricanje smrti u zapadnim kulturama. Čak i stari ljudi se trude da ne pričaju niti razmišljaju o tome, a mrtva tijela su sakrivena. Kultura koja poriče smrt, neminovno postaje plitka i površna, zabrinuta samo vanjskom formom stvari.

Kada se smrt poriče, život gubi svoju dubinu. Mogućnost saznanja tko smo mi, iza imena i forme, dimenzija natrprirodnog, nestaje iz naših života, jer smrt je otvaranje ka toj dimenziji. Ljudima je neugodan susret sa završecima, jer je svaki završetak – mala smrt. Zato riječ “zbogom” u mnogim jezicima znači “vidimo se opet”.

Svaki put kada se jedno iskustvo okonča – okupljanje prijatelja, praznik, djeca koja odlaze iz doma – umirete, kroz malu smrt …. Forma, koja je postojala u vašoj svijesti, kao to iskustvo, nestaje. Često, ostaje osjećaj praznine, koju većina ljudi ne može odbaciti, niti da se suoči.

Ako uspijete naučiti prihvatiti i čak pozdravite sve završetke u životu, shvatit ćete da se osjećanje praznine, koje ste prvobitno smatrali neugodnim, pretvara i osjećanje unutarnje prostranosti, koje je duboko umirujuće. Kada naučite umirete svakodnevno na ovaj način, otvorit se ka životu. Većina ljudi ima osjećaj da je njihov identitet, osjećaj jastva, nešto nevjerojatno dragocjeno, nešto što ne žele izgubiti. Zbog toga imaju toliki strah od smrti.

Čini se nezamislivim i zastrašujućim da bi “JA” moglo prestati postojati. Ali tako zbunjujete to dragocjeno “JA” svojim imenom i formom i pričom koja je povezana s tim. To “JA” nije ništa drugo no privremena forma u polju svjesnosti. Sve dok je forma identiteta jedino za što znate, niste svjesni da je ta dragocjenost vaša vlastita suština, vaš najdublji osjećaj “Ja jesam”, koji je sama svijest. Ono je vječnost u vama – i to je jedna stvar koju ne možete izgubiti.
Svaki put kada se u vašem životu desi neki težak gubitak – gubitak vlasništva, doma, bliske veze, reputacije, posla ili fizičkih sposobnosti – nešto unutar vas umire. Osjećate se oslabljenim, u osjećaju tko ste. Može doći i do dezorijentacije

– “Bez ovoga – tko sam ja?”. Kada vas forma koju ste, nesvjesno, identificirali kao dio sebe, napusti ili nestane, to može biti vrlo bolno. Ostaje rupa, da tako kažemo, u tkanju vašeg postojanja. Kada se to dogodi, nemojte poricati niti ignorirati bol ili tugu koju osjećate – prihvatite je, da postoji. Čuvajte se tendencije uma da konstruira priču oko tog gubitka, gdje vam se dodjeljuje uloga žrtve.

Strah, bijes, jad ili samosažaljenje, emocije su koje idu uz tu ulogu. Onda postanite svjesni onoga što leži iza tih emocija i iza te priče koju um stvara – te rupe, te praznine. Možete li se suočite i prihvatiti taj čudan osjećaj praznine? Ako možete, možda ćete otkriti da to više nije strašno mjesto. Iznenadit vas mir koji proizlazi iz toga … Svaki put kada smrt nastupi, kada se životna forma raspada Bog, bezobličan i nejasan, isijava kroz otvor, koji je preostao iz forme koja se raspada. Zato je najbitnija stvar u životu – smrt. Zato mir Božji može doći samo kroz promatranje i prihvaćanje smrti. Kako je kratko ljudsko postojanje, kako su nestalni naši životi … Postoji li išta što nije podložno rođenju i smrti, je li išta vječno? Razmotrite ovo: ako bi postojala samo jedna boja, recimo plava, i da je cijeli svijet i sve što postoji plavo, onda plavo ne bi postojalo. Mora postojati nešto što nije plavo kako bi plava mogla biti prepoznata; inače, ne bi se isticala, ne bi postojala.

Na isti način, zar nije potrebno nešto što nije prolazno i ​​nestalno, kako bi prolaznost svih stvari mogla biti prepoznata? Drugim riječima: ako bi sve, uključujuči sebe, bilo nestalno, kako biste to onda znali?

Zar činjenica da ste svjesni i da uviđate kratkotrajnu prirodu života svih oblika, pa i vlastitog, ne znači da postoji nešto u vama što nije podložno propadanju? Kada imate 20 godina, svjesni ste tijela kao snažnog i energičnog … 60 godina kasnije, svjesni ste svog tijela kao oslabljenog i starog. I vaša razmišljanja će se također promijeniti od doba kada ste imali 20, ali vaša svjesnost (awareness) koja zna da je vaše tijelo mlado ili staro ili da se vaše razmišljanje promijenilo, nije se promijenilo. Ta svjesnost je vječna u vama – sama svijest (consciousness). To je bezoblični “Jedan Život”.
Možete li ga izgubiti? Ne, zato što ste vi TO. Neki ljudi postanu duboko spokojni i gotovo blistaju, prije no što umru, kao da nešto isijava kroz formu koja nestaje. Ponekad, vrlo bolesni ili stari ljudi postanu skoro prozirni, takoreći, u posljednjim tjednima, mjesecima ili godinama svog života. Kada vas pogledaju, možete vidjeti svjetlost kako isijava iz njihovih očiju. Ne postoji više psihološke patnje. Oni su se predali i tako je osoba, egoistični “Ja” stvoren iz Uma, već nestala.

Oni su umrli prije no što su umrli i našli dubok unutarnji mir, kroz shvaćanje besmrtnosti, unutar njih samih. Za svaku nesreću ili katastrofu, postoji potencijalno spasonosna dimenzija koje smo često nesvjesni. Ogroman šok potpuno neočekivane, bliske smrti, može natjerati vašu svijest da se više ne poistovjećuje s formom. U posljednjim trenucima prije fizičke smrti, i dok umirete, iskusit ćete sebe kao svijest oslobođenu forme. Odjednom, neće postojati strah, samo mir i saznanje da je “sve dobro” i da je smrt samo forma koja se otapa. Smrt se tada spoznaje kao krajnji privid – – prividna kao i forma s kojom ste se poistovjećivali.

Smrt nije anomalija ili najstrašniji od svih događaja, kako moderna kultura želi vjerujete, nego najprirodnija stvar na svijetu, neodvojiva od – i isto prirodna kao i njena suprotnost – rođenja. Sjetite se ovoga kada sjedite s osobom koja umire. Velika je privilegija i sveti čin, biti prisutan umiranju osobe, kao svjedok i pratitelj. Kada sjedite uz osobu koja umire, ne poričite niti jedan aspekt tog iskustva. Ne poričite ono što se događa i ne poričite svoje osjećaje. Spoznaja da ne možete učiniti ništa, može učiniti da se osjećate bespomoćnim, tužnim ili bijesnim. Prihvatite ono što osjećate. Onda idite i korak dalje: prihvatite da ne možete ništa učiniti i prihvatite to u potpunosti. Vi ne upravljate situacijom. Predajte se cijelim bićem svakom aspektu tog iskustva, osjećajima i bolu ili neugodnosti koju umiruća osoba može iskusiti. Vaše predano stanje svijesti i spokoj koji dolazi uz to, mnogo će pomoći umirućoj osobi i olakšati joj prijelaz. Ako su riječi potrebne, one će doći iz smirenosti unutar vas. Ali one će biti sekundarne. Sa smirenošću dolazi blagoslov – mir.

& Nbsp;